Iako je svijet napredovao po mnogočemu i naizgled je našoj djeci bolje nego prethodnim generacijama, porast mentalnih bolesti, ali i suicida kod mladih sve je veći. Kako bi Vojko V rekao, "Kako to, kako to?".
Možda je uzrok tome što smo generacijama djeci oduzimali sve više igre, ali i sve više slobode. U svojoj knjizi o povijesti dječje igre u Americi Children at Play: An American History autor Howard Chudacoff naziva prvu polovicu dvadesetog stoljeća zlatnim razdobljem igre.
Unatoč ratovima i brojnim nedaćama koje je pogodio svijet do 1950. godine, to je razdoblje generalno bilo sjajno za djecu. Vrijeme su većinom provodila vani, zajedno s drugom djecom, i mahom bez blizine odraslih osoba.
Ako se iz 1923. godine prebacimo unaprijed stotinu godina kasnije u današnju 2023. godinu, vidimo da se djeca primarno igraju u zatvorenim prostorima, da dosta vremena provode izolirano od svojih vršnjaka i da je igra u većini slučajeva pod budnim okom odraslih.
Umjesto u prirodi, sada djeca skaču po igraonicama. Umjesto da razgovaraju s prijateljima na klupici, sada komuniciraju preko telefona. Umjesto da se nesmetano igraju, danas im roditelji stalno govore što da (ne) rade.
Svaki roditelj u prosjeku 23 puta dnevno kažu ne djetetu, što je više od 8000 puta godišnje
Budete li im stalno govorili ne bez pravog razloga (a to nije vaš strah) i objašnjenja (a to nije jer sam ja tako rekla), moguća su dva scenarija:
- da im ubijete volju i samopouzdanje
- da vam djeca lažu i skrivaju to za što vi govorite ne.
Oba su scenarija loša.
Društvene promjene tu također ne pomažu. Način života posljednjih je desetljeća posebno grozan za djecu. Dolazak televizora značio je manje igre s vršnjacima, porast popularnosti sportova značio je više organizirane igre, sve više nasilja značilo je i sve veći oprez te potrebu da se djeca stalno nadziru.
Televizor je prvi uveo djecu u prostore. Po prirodi pasivan medij, koji samo možemo gledati, zakucao je djecu za fotelje nudeći im zabavu, nauštrb kretanja i igre.
Djeca su se sat po sat izolirala od druge djece i više vremena provodila sjedeći. Ipak, do pojave interneta i pametnih telefona većinu vremena igrali su se vani.
Malo-pomalo i igra je s vremenom dobila neke druge oblike – u obliku sportova koje su organizirali i nadzirali odrasli. Dok su prije djeca nakon škole ostajala na igralištima igrati nogomet ili košarku, danas ćete vidjeti vrlo malo djece na tim terenima. Mladi uglavnom vježbaju u nekim klubovima, specijaliziranima za određenu vrstu sporta. Taj je trend počeo još 1960-ih, a do danas se itekako razvio.
Nakon vrtića i škole djeca odlaze u zatvorene dvorane i tamo vježbaju džudo, nogomet, košarku, plivanje… Igra je postala planirana, organizirana, natjecateljska. Roditelji razvoze djecu po aktivnostima, nerijetko na one aktivnosti za koje sami roditelji misle da bi bile dobre po djecu. I tako se djeca više ne igraju, nego postaju pijuni roditeljske ambicije. Nakon što izvrše sve aktivnosti koje bi "trebali raditi", ostaje im premalo energije i vremena da se slobodno igraju.
Tobogan je sredstvo za igru, a odrasli su nametnuli pravila.
Kako sam jedno vrijeme davala djeci instrukcije iz engleskog, shvatila sam koje je razmjere ta silna organiziranost dječjih aktivnosti poprimila. Većina djece imala je isplaniran dan do u minutu! Razlog: da ne budu previše vani.
To "vani" postalo je sinonim za zlo. Javni prostori postali su "opasni". Iako i u Hrvatskoj na javnim dječjim igralištima stoji upozorenje da se djeca igraju na vlastitu odgovornost, u drugim zemljama još je "luđe".
Naši prijatelji iz Singapura oduševljeni su količinom javnih igrališta u Zagrebu, kažu da kod njih takvo nešto uopće ne postoji. Sva su igrališta unutar ograđenih stambenih blokova u koji pristup imaju samo stanari. I sve je pod kamerama jer je nesigurnost velika. U Americi se rijetko tko igra na igralištima, kao i u primjerice Barceloni. Kriminal je, kažu, razlog zbog kojeg ne žele da im djeca budu na tako nesigurnom mjestu. Kamere su tu s razlogom.
Kad smo kod nesigurnosti, mislim da svi znate neku priču o otmičarima iz kombija. Svako malo pojavi se neka nova verzija, malo je bijeli, malo crni kombi, nitko nije nestao, samo je jedno dijete bilo jako pametno i odbilo je ući u kombi pa je to ispričalo svojoj mami koja sad to dijeli po Facebooku. Uglavnom, stranci se voze oko škola i vrbuju djecu. Najbolje je da roditelji dolaze po djecu u školu, tako su sigurni.
A i gdje da se djeca igraju?
Većina nas starijih od 40 godina sjeća se gomile prostora u kvartu gdje smo se mogli nesputano igrati kao djeca. Ispred moje osnovne škole nekad je bio ogroman prostor za igru, a danas je tamo parkiralište. Usred parkića devedesetih je izrasla crkva. Između dviju zgrada nasadila se treća, mimo nekadašnjih planova.
Mnogo slobodnog prostora za djecu zauzele su potrebe starijih. Tako su se igrališta i parkići smanjivali do one neke nužne zone. Dječja igrališta ograničili su na jedan prostor, koji su, naravno, ogradili.
No ni to nije dovoljno, vidjet ćete puno odraslih kako lebde iznad djece koja se slobodno penju po spravama i viču nemoj, past ćeš. Realno je da u 99 posto slučajeva neće pasti, ali ćemo im ubiti samopouzdanje jer vičemo da nešto ne rade – na onom prostoru koji je određen za igru.
Svi smo mi robovi modernog doba koji su sebi nametnuli puno više granica iz straha da se nešto ne dogodi.
Kad je moje dijete bilo maleno i trebalo pomoć da savlada sprave u parkiću, naravno da sam bila u blizini. Ohrabrivala sam je da nešto proba, pomagala kad bi zapela. Sad dođem na igralište i pokušavam je ne gledati iako je ona u fazi sada kad viče Mama, gledaj! Pa gledam. I dok mi nekad mozak kipti od brige, trudim se ne izgovoriti Nemoj, past ćeš.
Trudim se ne mariti na mišljenje drugih roditelja i njihove komentare Ali tobogani nisu napravljeni da se tako po njima djeca penju. Tobogan je sredstvo za igru, a odrasli su nametnuli kakva su pravila. Dok god moje dijete ne ugrožava drugo dijete na spravi, neka se penje kojim god stilom i putanjom želi.
A što je s kućama i onim tezama da je na selu bolje?
Ni sela više nisu što su nekad bila. Odrastala sam dijelom na otoku, svi smo bili kod svakog, satima nas nije bilo ni kod koga i nekako smo živi. Danas tko ima dvorište, uglavnom dobije upozorenje da se ne smije udaljavati bez odrasle osobe.
Stalno dajemo signale djeci da nisu slobodna.
Pa slobodni su, vidi koliko prava danas imaju, koliko mogućnosti, čujem kako vičete. Jesu li?
Izbrojite koliko puta dnevno kažete ne, a koliko kažete da ili jednostavno ne kažete ništa.
Izbrojite na koliko aktivnosti koje ste vi odabrali dijete ide svakog tjedna?
Izbrojite koliko ste puta ostavili dijete da se negdje igra, a da ne znate točno s kim je i gdje je?
Ima li vaše dijete mobitel na kojem imate upaljeno praćenje, kontrolirate li školske dnevnike u realnom vremenu, birate li djetetu u koju će školu ići, vodite li dijete sa sobom posvuda jer kod kuće nije sigurno iako ima više od 12 godina, jeste li ogradili baš svaki centimetar dvorišta, idete li za njima po parkiću i nakon što dijete može samostalno hodati i penjati se, jeste li djetetu zabranili da se negdje penje itd.?
Svi smo, pa tako i ja, robovi modernog doba koji su sebi nametnuli puno više granica iz straha da se nešto ne dogodi. Znamo za termine poput helikopter-mama, pa čak i travnjak-mama, i to nisu nipošto dobri termini. Pustimo djecu da budu slobodna i da griješe. Greške su bolne, ali dobre jer tako djeca uče.
