Nedavno je i do naših medija došla još jedna roditeljska drama koja je zapalila internet: mama koja svojoj kćeri dopušta da jednom mjesečno ne ide u školu i taj dan radi što želi.
Odmah sam se sjetila svoje majke. Jer je i ona meni dopuštala nešto slično. I mislim da je to bio odličan potez. Ne samo što je naš odnos mogao ostati pun povjerenja nego sam i ja imala manje stresa i izrasla sam u osobu koja je voljela ići u školu.
Moderna majka iz tog dramatičnog članka dopušta svojoj kćeri da uzme slobodan dan od škole jednom mjesečno, a taj dan može raditi stvari koje ju vesele. Moja majka radila je to isto, osim što nije bilo ovog drugog dijela rečenice, odnosno bio je drukčiji. I moj razlog bio je ponešto drukčiji.
Mama ne nije učila pameti, nego me je učila da je podrška bitna.
Naime, moja majka bila je samohrana s dvoje djece. Moj stariji brat nije briljirao u školi, dok sam ja bila odlična učenica, jedna od onih s pohvalama za sve. I dok je moj brat redovito markirao s nastave i lagao majci gdje je i što radi, a zbog svega je u konačnici jednom i pao razred, moja taktika izbjegavanja škole bila je potpuno drukčija: iskreno bih rekla mami zašto ne želim ići u školu.
Unatoč tome što sam bila izvrsna učenica, bilo je dana kad mi je bilo svega previše. Nekad bi se dogodilo da se nisam dobro pripremila za nastavu i osjećala sam ogroman stres od odlaska, bojala se da ću dobiti jedinicu (što je djeci ponekad stvarno grozno zbog njih samih, ne zbog očekivanja roditelja!) te da mi treba jedan dan da nadoknadim zaostatke. Majka nije inzistirala da u suzama idem u školu očito dobiti jedinicu zbog koje ću biti u stresu, već je uvažila moju nespremnost za test, ali i spremnost da to ispravim dok sam kod kuće.
Dogovor je bio otprilike sljedeći: džoker neću danas ići u školu mogla sam iskoristiti jednom mjesečno, a džoker se ukida ako me uhvati da lažem i ako ne budem učila.
Taj naš dogovor ispao je savršena formula za naš odnos: nisam imala potrebu lagati da sam bolesna, nisam imala potrebu markirati, imala sam manji stres od škole i osjećala sam da mi majka vjeruje.
Zašto sam nekad trebala predah? Jer i odlični učenici zakažu, jer i njima nekad bude previše svega, jer nekad se i njima ne da. Baš kao što stariji nekad izmisle da su bolesni pa ne odu na posao, tako i djeca lažu da su bolesna da ostanu kod kuće.
Ja nisam morala lagati. I stvarno bih učila kad bih ostala kod kuće.
Da me tjerala u školu kad sam bila gotovo sigurna da ću dobiti jedinicu, vjerujem da bih bila manje motivirana za učenje. Ionako bih imala jedinicu, a to je kao neki pečat ne valjaš.
Jedinica, baš kao i batina, ne motivira tako dobro kao pohvala i petica. Barem ne svakoga. Kod mene vikanje, batina ili jedinica mogu samo rezultirati otporom.
Moja majka nije bila jedna od onih majki koja je inzistirala na peticama, nikad me nije uspoređivala s drugima, moju povremenu četvorku nije smatrala bitnom, općenito se nije petljala u moje odgovornosti i zadaće.
Ali mi je bila podrška. Kad bih je nešto pitala, pokušala je pomoći. Tako je bilo i s tim ostancima kod kuće. Nije me učila pameti, nego me učila da je podrška bitna i da je sasvim u redu da nismo uvijek savršeno spremni za dan ispred nas.
Možda bi je danas druge majke na internetu razapele da pogrešno uči dijete, da ću biti razmažena, da nikad neću naučiti što je život, ali mislim da jedina osoba koja može reći je li njegova majka bila dobra ili ne njezino dijete. U ovom slučaju ja. I mislim da je sasvim dobro poznavala svoju djecu, što nam je bitno i što nas motivira.
Mislim da dogovor gradi kuću, a inzistiranje na uspjehu i izvrsnosti u svakom trenutku samo stvara pritisak i stres.
Ona je umrla prerano, a ja sam bez nje uspjela završiti fakultet, naći posao, napredovati na poslu, postati poduzetnica.
Uz sve to nisam netko tko ima prometni prekršaj, a kamoli što drugo. Ne izbjegavam posao, ljude niti poslove po kući. Kad sam radila za druge, bolovanje bih uzela ako sam baš bila bolesna, nisam kao neki uzimala bolovanje pa otišla na kitesurfing.
A znali smo za takve slučajeve. I sad kad sam poduzetnica i vladam svojim vremenom imam nekad dan kad nisam spremna za rad. Uzmem dan odmora i sutra bolje radim.
I znate što? Možda ću taktiku dan predaha dopustiti i svojoj kćeri kad krene u školu. Neću joj baš davati da ode na kolače u grad umjesto u školu, ali da ostane kod kuće, naspava se i bolje pripremi za idući dan... vjerojatno da.
Mislim da dogovor gradi kuću, a inzistiranje na uspjehu i izvrsnosti u svakom trenutku samo stvara pritisak i stres koji nikome ne čine dobro.
