Upravo sam po drugi put pročitala knjigu "Kad tijelo kaže ne", u kojoj u pričama o bolestima i njihovu nastanku autor govori o prenošenju stresa kroz generacije, što stvara tzv. transgeneracijsku traumu.
I dok mnoga djeca okrivljuju roditelje za brojne stvari koje su radili ili su propustili uraditi, a zbog kojih oni danas moraju psihijatru, važno je ne prebacivati krivnju i odgovornost na naše roditelje - jer oni nisu znali drukčije, s obzirom na to da su sve to naučili od svojih roditelja. Kako autor kaže, tjeskoban roditelj vjerojatno će odgojiti tjeskobno dijete, koje će postati tjeskoban roditelj te će i on odgojiti svoje tjeskobno dijete.
Drugim riječima, greške koje radimo kao roditelji zapravo radimo jer se generacijama prenosi isti stil odgajanja. Danas zahvaljujući dostupnosti knjiga, edukacija i psihologa te jačanja svijesti o mentalnom zdravlju možemo prekinuti niz trauma koje smo naslijedili od svojih roditelja, ali to je kompleksan proces.
Koliko god se trudili biti drukčiji roditelj od naših majki i očeva, nerijetko će ljudi reći Pretvorila sam se u svoju mamu! ili Zvučim kao moj otac!. Teško se othrvati naučenom obrascu ponašanja.
Naši su roditelji naš model po kojem krojimo svijet, oni su naši prvi učitelji i stvaraju nam sliku obitelji i dinamike odnosa. Ako otac nije poštovao majku, a ona se povlačila u sebe, dijete je naučeno da je Ok kad tata galami i da se tad treba povući. Tad će dijete za sebe pronaći partnera koji viče jer vikanje jest ljubav na nesvjesnoj razini.
Ako je majka inzistirala na peticama i djetetu na trojku govorila kako ju je razočaralo, dijete će ljubav vezivati uz uspjeh i očekivanja drugih, a svaki neuspjeh vodit će prema manjku samopouzdanja. Tad će dijete vašu sliku uspjeha prenijeti dalje na iduću generaciju.
Ono što smo naslijedili od roditelja u dobrom je dijelu prisutno na toj nesvjesnoj razini. Radimo stvari automatski, ne razmišljajući previše jer nam je ta programirana autonavigacija usađena.
Moć isprike je važna jer uči dijete da svi griješe i da se ne treba sramiti to priznati.
Vičete li na dijete bijesno kad nešto napravi, radite to jer ste tako naučili braniti se od osjećaja koje ste imali kao dijete. To neko ponašanje vašeg djeteta izazvalo je u vama osjećaje očaja, usamljenosti, odbacivanja i vi sam reagirate tako da vas se napokon čuje. I umjesto da suosjećate s djetetom u tom trenutku, vi postanete ljuti, frustrirani ili paničarite.
Nemoguće je ne naljutiti se baš nikad na svoje dijete, ali moguće je i dobro je ne raditi ono što su radili vaši roditelji - dati malo djetetu po guzi, ošamariti ga, vikati na njega iz petnih žila i govoriti mu da se srami. Jer sve su to radnje poniženja. Vi ste jači i iživljavate se nad djetetom.
Mislite da ste dobro ispali iako ste nekad dobili udarac od roditelja? Čak branite te udarce koje su vam roditelji davali iako su vam bili bolni, ali sad mislite da su od vas napravili bolju osobu?
Djeca imaju tendenciju da idealiziraju vlastite roditelje, a odrasli nekako često misle da su ispali super. Ali ako vičete, udarate ili vrijeđate djecu, je li to nešto što rade super osobe?
Ako mislite li da je nasilje zaista način da se uspostavi poštovanje, malo ste u zabludi. To što se uspostavlja jest strah, odnosno strahopoštovanje. Djeca se boje da ne dobiju opet batine i nauče da ispred vas to ne rade, ali to ne znači da su ama baš išta naučili i vjerojatno će vaše udarce proslijediti dalje da izbace svoju frustraciju – tući će nekog od vršnjaka ili kasnije u životu partnericu, djecu, koga god stigne. Jer je naučilo da se šakama pobjeđuje.
Vičete li na dijete bijesno kad nešto napravi, radite to jer ste tako naučili braniti se od osjećaja koje ste imali kao dijete.
Kad vas dijete naljuti, možete vikati. A možete i udahnuti i razmisliti zašto vas baš to toliko nervira? Jer ponekad ispadi bijesa dođu zbog neke sitnice. Kažu "skupilo se, prelila je voda čašu". Ali zašto niste ispraznili tu čašu prije, što ste čekali?
Kad i povičete na dijete, možete kasnije smirenije se ispričati na svojoj reakciji i objasniti djetetu da niste ljuti na njega, nego na ono što se dogodilo. Ta će isprika djelovati dobro jer dijete kad na njega vičete misli da nije dobro i da nije zaslužilo vašu ljubav, što nije istina.
I sama sam u ove četiri godine u nekoliko navrata dreknula na dijete. Osim ako niste baš potpuno samosvjesna zen majka ili ona koja guta sve u sebi, šansa da ćete "probiti" u nekom trenutku kad vam se svašta skupi je velika.
Nisam se mogla u tih nekoliko navrata suzdržati. No svaki put sam se ispričala, zagrlila i rekla da mama to nije smjela napraviti i da nitko nikada nema pravo vikati ni na koga, da sam bila umorna i da sam bila ljuta na tu neku situaciju.
Ona bi me uvijek kroz plač zagrlila i rekla da me voli, pa smo se grlile dugo nakon toga, dok je meni srce pucalo. Nema mi goreg nego da dijete plače zbog mene. Moć isprike je važna jer uči dijete da svi griješe i da se ne treba sramiti to priznati.
Došla sam na svijet ne jer su me željeli, nego da srede svoj problem.
Trudim se, čitam o svemu, pokušavam objasniti i ne biti ljuta. Kažu da trebamo osvijestiti što nas je to konkretno izbacilo iz takta. Kad se pokušavam sjetiti tih nekoliko puta kad sam bila izvan sebe, mogu se jasno sjetiti jedne situacije. Sjela sam i razmislila zašto me to toliko nerviralo, povezala to sa svojim djetinjstvom i shvatila sam da me boljelo to što sam opet bila u situaciji kao u djetinjstvu - osjećala sam se neželjenom.
Majka i otac spašavali su svoj brak drugim djetetom, a to drugo dijete bila sam ja. Došla sam na svijet ne zato jer su me željeli, nego da sredim njihov problem. Voljeli su me oboje, baš nikad nisam osjetila da me ne vole (štoviše, mislim da su me jako voljeli jer su prema meni bili uvijek pažljivi, nježni i divni), ali mislim da su više vidjeli sebe i svoje potrebe i probleme nego mene. Ja sam se uglavnom micala s puta, da ne izazovem još veće probleme. Bila sam divno, mirno i uzorito dijete.
Ne želim da moje dijete bude divno, mirno i uzorito dijete jer ne želi stvoriti problem u obitelji. Ne želim da se osjeća kao sjedeća meta u pat-poziciji dok na nju puca nečija ljutnja. Djeca jesu u pat-poziciji jer ne mogu bez nas roditelja, zato je naša uloga da se popravimo i da ne pucamo.
Kad vas dijete naljuti, ako povičete, znajte da je problem u vama, ne u djetetu. Ako ga udarite, potražite pomoć.
Znam da će se brojne majke smijati po Facebooku na ovu rečenicu i vikati "Joj, da, sad se djeci treba i ispričati, hahaha, razmažena derišta, ja da potražim pomoć, vidi ovu luđakinju, pa mi smo dobivali po guzi i vidi nas kako smo super…" Znate na kakve komentare mislim. I briga me za komentare meni nepoznatih i nebitnih ljudi. Ako samo jednu mamu osvijestim da šamar nije dobar, jedno će dijete biti sretnije, a možda i dijete tog djeteta.
Niste ispali dobri ako vičete na djecu, ako ih lupate, a ni ako se smijete drugima po Facebooku. Samo ste jako tužni i frustrirani pa vam ruganje dođe kao odušak. Ruganje nije lijepo, znam da to znate.
Možemo svi biti bolji jedni prema drugima, ili se barem možemo potruditi.
