Molim. Hvala. Izvoli. Oprosti. Četiri naizgled jednostavne riječi koje su opjevane u dječjim pjesmicama, ponavljanje u kućanstvima i/ili školama. Četiri riječi koje se čuju sve rjeđe.
Ne tako davno bilo je vrijeme kada su se temelji lijepog ponašanja i kućnog odgoja postavljali unutar granica naših domova. Obično bi roditelji bili ti koji bi na nas prenosili ne samo svoje životno znanje nego i neprocjenjive lekcije empatije i ljubaznosti.
Moje prvo ispravno slaganje escajga za stolom prenijela mi je baka, mama bi me uvijek ispravila kada bih joj odgovorila što umjesto molim, a riječ hvala mota mi se kao nešto što mi je više odraslih usadilo dok sam još bila u prvim razredima osnovne škole.
Kako sam odrastala, sve te naizgled banalne, male stvari postale su dio mene, moga normalnog načina govora, kao i ophođenja prema ljudima. Nisam nikada razmišljala o tome da ima dosta ljudi koji nisu naučili reći oprosti ili hvala, ali što sam starija, sve mi je jasnije da sam, nažalost, u manjini.
Jedan je od glavnih čimbenika današnje nekulture, po mom mišljenju, sve veće oslanjanje na tehnologiju. Točno je da nam je digitalno doba podarilo izvanredne alate za komunikaciju, ali je u isto vrijeme i uništilo kvalitetnu komunikaciju među ljudima.
Virtualna komunikacija, koja je sve češća, nema onu suptilnost komunikacije kada nekoga pogledate u oči ili mu/joj pružite ruku. Skriveni iza ekrana, gubimo dodir za istinskom povezanošću, pa tako i s manirama.
Vratimo četiri riječi s početka teksta ponovo u #trending
Moram priznati da nisam ni sama pridodavala dovoljno pozornosti ovoj problematici dok nisam prije skoro šest godina počela raditi kao customer care specialist u jednoj većoj kompaniji, kojoj sam jedino zahvalna što me naučila što znači moć komunikacije, ali i moć moga dobrog kućnog odgoja. Naučila sam pisati gotovo savršene mailove bilo da je situacija pozitivna ili negativna te održati profesionalan ton glasa koji je istovremeno i blago topao.
Kada sam vidjela kako na taj način komunikacije reagiraju klijenti, vrlo sam brzo tu praksu prenijela i u sve druge sfere virtualne komunikacije. Naravno, ne reagiraju svi na isti način, netko odgovori na kulturan mail na dosta nekulturan način, a kod naših ljudi najviše me šokiralo to što zapravo većinom uopće i ne odgovore.
Za mene je to manjak dobrih manira, profesionalnosti i osnovne ljudske empatije. Danas kada smo svi povezani na načine koje nismo mogli niti sanjati prije dvadeset godina, sve smo manje istinski povezani kao ljudi, manjka nam empatije i poštovanja prema drugima. Sve nam je nadohvat ruke, a ne možemo reći ni hvala. Zašto?
Jesu li dobre manire nestale jer roditelji imaju sve manje vremena da se posvete svojoj djeci ili misle da je bitnije odgoj usmjeriti na druge stvari, na to pitanje ipak nemam odgovor. No mislim da današnjoj nekulturi doprinosi snažna fokusiranost na same sebe.
Individualni rast nedvojbeno je važan, ali fokusiranost isključivo na sebe ne donosi ništa dobro zajednici, u kojoj žive uostalom svi individualci. Donosi generacije egocentrika koji svog sugovornika mogu slušati i gledati samo na drugom kraju ekrana. U takvim okruženjima jednostavni znakovi ljubaznosti i obzirnosti postaju neugodnosti, umjesto bitne komponente harmoničnog i složnog društva.
Svi zajedno trebali bismo se uključiti u jačanje temelja poštovanja i suosjećanja, jer to je ono što ipak počinje u našim domovima. Te stvari za koje sam mislila da su male i banalne čine me i boljom osobom koja ima kapacitet istinski se posvetiti svojim sugovornicima.
Odgovorite na mail, recite oprosti i hvala, i vratimo naše četiri riječi s početka teksta ponovo u #trending.
