Brak je baš zeznuta stvar. Posvećenost i predanost jednoj osobi na duuugo, možda i zauvijek, s papirom ili bez njega. Nije to više 'mi se sreli na festivalu, pa si lajkali fotke, pa otišli na tulum, nacugali se i proveli vikend raspadajući se zajedno pred Netflixom'
I naći snage da je voliš najviše na svijetu u svakom takvom trenutku. Da toj osobi budeš najbolji prijatelj, spasitelj, ljubavnik i partner.
Sve se često uroti protiv našeg toplog IKEA doma punog smijeha, keksa u krevetu i erotike - klinci vam skaču po glavi, roditelji vam skaču po glavi, nesigurnost, neimaština, osobne krize, auto koji se raspada, lift koji ne radi, država koja ne funkcionira, mobbing na poslu, bullying u školi.
Sve to moraš pobijediti u paru i reći: "Jebi se, živote, nismo Amal i George, al guramo te, dan za danom, zajedno, jer se volimo i jer smo jači. Jer TAKO je to u braku."
Ljubav je ozbiljan posao i rad na sebi. Borba protiv svojih demona i usklađivanje s tuđim. Svi u taj odnos dolazimo s nekom svojom prtljagom, predrasudama, zabludama, traumama. A pobjeđujemo ih ili gubimo zajedno.
Zato je ljubav magična, predivna, ponekad riskantna i iscrpljujuća, ali da oprostite, nije za slabiće. Nije za tvrde i tupe, lijenčine nespremne da se za išta potrude, a definitivno nije za - psihopate i nasilnike. U tom slučaju nema kompromisa, nema zajedničkog rada na odnosu, nema prostora za nadu i podršku. Nasilje, pa i najmanje, crta je iza koje je ponor.
Nisu ni sve moje veze bile idila i cvijeće, al imala sam sreću da nikad nisam naletjela na idiota kojem se zacrni pred očima i sve svoje životne komplekse - nesretno djetinjstvo, neuspjeh na poslu, izgubljenu utakmicu ili malog pišu - liječi na slabijem od sebe, posebno u obitelji.
Spirala užasa i straha kreće od prvog šamara i naguravanja, koje se često oprosti, jer eto, malo je teži karakter, pobjegne mu
Ne mogu si zamisliti koja je to razina poniženja i boli kad ti netko tko bi te trebao čuvati najviše na svijetu nanosi zlo. Imala sam takvu situaciju u svojoj okolini, prijateljicu s počupanim pramenovima kose. Proživjela je horor, i fizički i psihički, ali se izvukla na vrijeme. Svatko od nas vjerojatno zna bar jedan takav primjer, tuga.
Spirala užasa i straha kreće od prvog šamara i naguravanja, koje se često oprosti, jer, eto, malo je teži karakter, pobjegne mu. Kulturološki prihvatljivo. To je najčešće tek početak, nivo "olakšanja" nasilnika raste, udarci su sve teži, a fitilj sve kraći. Svakih nekoliko dana pročitamo vijest o nekoj novoj nesretnici koju je pridavio/izbo/umlatio neki luđak kojeg je voljela.
Statistika je nesmiljena - broj zlostavljanih i ubijenih žena od strane partnera dramatično se povećava iz godine u godinu. Sankcije su rijetke, spore, često stižu prekasno. Žene se ne ohrabruje na prijave, često su dodatno osramoćene u svojoj sredini.
Posebno je zastrašujući podatak da tinejdžeri u anketama gotovo 50-postotno odgovaraju da muškarac ima pravo udariti djevojku ako ga ne poštuje ili sumnja (!?) da ga vara (istraživanje CESI-ja)!
U ČIJEM BRAKU JE TO TAKO? U NAŠIM BRAKOVIMA TO NIJE TAKO. U BRAKOVIMA NAŠIH RODITELJA TO NIJE TAKO
U toj atmosferi ministrica za upravo taj sektor (obitelj i mlade) umjesto da se lovi za glavu, smišlja kampanje, diže vladu i medije na noge, organizira zajedničke programe s ministarstvom obrazovanja, inzistira na hitnom uvođenju obveznog građanskog odgoja, ona opušteno izjavljuje da je trenutno aktualni slučaj zlostavljanja visokopozicioniranog političara - samo dinamika braka i da su to trebali riješiti unutar četiri zida. "Eto, tako je to u braku", kaže ona bez kapi krvi u obrazima.
Već se puno o tome pisalo, naravno da je nevjerojatna situacija da osoba na položaju daje takvu poruku javnosti i samim zlostavljanim ženama. Ali mene zanima druga stvar. Kako je to njoj samoj, kao ženi odrasloj u civilizaciji, u normalnoj sredini sa strujom, vodom, školom u naselju, uopće palo napamet?
Odakle joj to? U čijem braku je to tako? U našim brakovima to nije tako. U brakovima naših roditelja to nije tako. Otkud ženi koja je očito obrazovana, pismena i živi u 21. stoljeću takva ideja? Brzo je pod pritiskom povukla izjavu, ali stav je jasan i spontano izbačen da odjekuje ulicama, trgovima i školskim hodnicima, da nam se vrti u glavi kao histerični zvrk. Misli li to zapravo i većina, samo se ne govori javno?Radimo na sebi svakog dana, obuzdavajmo svoje "pjene" i odnosimo se prema svojim partnerima s poštovanjem. Uvijek, i kad se ne slažemo. Vlastita djeca nas promatraju i uče
Često se čini da su takve sve češće poruke dio nekog većeg plana, stvaranja generalne atmosfere tolerancije nasilja i sile jačega. Mislim da ne pretjerujemo u tom dojmu. Svašta se pomiješalo u zadnje vrijeme - i "sinkope" i "dinamike", "drugotne" i "štrace", "bacanja u septičku jamu", plinske boce po ulicama, nabijanja na onu stvar na press-konferencijama, uvrede i prijetnje.
Nemoguće je da se to sve slučajno gura pod tepih, društvena klima i promjene uvijek su stvar političke volje. Kad se želi sankcionirati nepravda i stvarati zdravije društvo, sasvim je jasno kako se to radi.
A možda mi sami nismo spremni na to? Kao što kaže jedna grozna reklama koju sam nedavno čula - "takav smo mi narod, ponosni i strastveni, brzo se pjenimo, a brzo se i hladimo". Temperamentni, simpatični divljaci. Jesmo li povjerovali u taj stereotip?
Radimo na sebi svakog dana, obuzdavajmo svoje "pjene" i odnosimo se prema svojim partnerima s poštovanjem. Uvijek, i kad se ne slažemo. Vlastita nas djeca promatraju i uče.
Agresija nije "dinamika" niti jednog odnosa, najmanje obiteljskog, i posvetit ću svaki moment svog života da to uz puno ljubavi usadim u svoje sinove. Njihove djevojke bit će kraljice njihova svemira.
Oblikujmo sretne i fine ljude, pristojne i empatične, radimo sami najbolje što znamo, a društvo će nas, nadajmo se, slijediti.
