Nikad, ali baš nikad nisam bila fan trčanja. Bezbroj puta pokušavala sam započeti s trčanjem i uvijek bih odustala. Sve drugo je nekako moglo proći, od joge i pilatesa do kružnog treninga, rolanja, plivanja i vožnje bicikla. To zadnje uvijek mi je bilo najdraže jer se krećeš, ali i dalje sjediš.
Prvi put kad sam se malo više nego prije uhvatila trčanja bilo je tijekom prve polovice 2017. godine i tada sam trčala samo po dva kilometra. I onda sam stala. Izlike su bile standardne – ispiti i posao. I onda sam ponovno krenula trčećim korakom na proljeće 2018. godine kada sam studirala u Italiji.
Dva su glavna razloga zašto sam počela trčati i zašto i dalje trčim. Ovaj put to nije imalo veze s mojim izgledom, gubitkom kilograma i sličnim površnim „stvarima“ s kojima se prečesto zamaramo, nego je imalo veze s mojom glavom i s mojim ocem. Zbog sebe i zbog njega sam počela trčati.
Moj tata trči čitav život – od malih nogu za nogometnom loptom, a pod starije dane trči polumaratone i maratone. Trčanje je njegova srž, no prije više od dvije godine imao je nezgodu zbog koje je postojala velika mogućnost da više nikad neće moći trčati. Pukom srećom dobio je drugu šansu i okretanja preko ramena nije bilo, već su njegov pogled i noge žustro išle samo prema naprijed. I još uvijek idu.
On bi volio da smo mi trkačka obitelj, no ja sam prvo neke stvari morala raščistiti sama sa svojom glavom. I stvarno, sve je u glavi (kao što mi je tata uvijek i govorio). Naravno da trebate slušati svoje tijelo jer ništa ne ide nasilu, ali sva vaša snaga nalazi se u vašoj glavi. Ona je najbitniji faktor kod trčanja. Tako sam ja tijekom studiranja u Italiji započela s „pravim“ trčanjem.
Još uvijek raspored trčanja nemam, radim to po osjećaju i iz gušta, bez ikakvog pritiska
Djelomično iz dosade i jer mi je tijelo samo od sebe govorilo da mu nedostaje neka aktivnost. Taj osjećaj imam i dandanas kada šetam, a moje bi tijelo najradije potrčalo. Jako neobičan osjećaj, nisam mislila da ću ga ikad iskusiti i da će me činiti sretnom.
Bile su to male udaljenosti, po nekoliko kilometara, ali meni sasvim dovoljno. I uvijek bih završila sa zapuhanim osmijehom na crvenom licu jer sam taj dan nešto napravila za sebe. Onda je ponovno nastalo zatišje pred kraj godine. Bila sam previše u svojoj glavi i nisam imala volje ni želje za trčanjem. Nisam se htjela tjerati ni na što jer nikad nisam dobro reagirala na forsiranje. To je moralo doći samo od sebe.
Tako je i bilo. Nakon što sam se početkom godine preselila u Irsku, ponovno sam krenula i ovaj put ne kanim stati! Dugo sam vremena provodila zatvorena u sobi te sam trebala izaći iz kuće i iz svoje glave, doslovno pobjeći sama od sebe. I to je s trčanjem i upalilo.
Od samog početka u ušima mi sviraju dva benda – Arctic Monkeys i The Killers, i tako sam ja s nekoliko kilometara kroz četiri mjeseca dogurala do deset kilometara. Još uvijek raspored trčanja nemam, radim to po osjećaju i iz gušta, bez ikakva pritiska. Lagani jogging, ali sasvim dovoljan da ga aplikacija zabilježi kao trčanje.
Zapravo me u jednu ruku ta aplikacija, odnosno brojke koje sam mogla vidjeti, nastavila gurati prema naprijed. Najvažniji ''klik'' u glavi dogodio se kada sam prvi put istrčala pet kilometara.
Napravila sam to za 39 minuta, ali vrijeme mi uopće nije bilo bitno, već distanca i činjenica da sam uradila ono ''nemoguće'' – istrčala pet kilometara u komadu. Tada sam shvatila koliko mogu i koliko mi se sviđa trčati duže i laganije, za razliku od brzog i kratkog forsiranja. Čim sam pronašla ono što mi najbolje odgovara, došla sam na svoje i jedva sam čekala ponovno potrčati. Toliko da čak i kad sam stala – željela sam samo nastaviti.
Tada su isto tako moja radoznalost i nestrpljivost proradile jer mi odjednom to nije bilo dovoljno. Što sam duže trčala, to sam bila sretnija i opuštenija te sve više fascinirana time što moje tijelo i glava mogu. Znam da je ljudsko tijelo stvoreno za trčanje, no stvarno mi ni na kraj pameti nije bilo da ću toliko uživati u tome.
Drugi put u životu bila sam istinski ponosna na sebe (jer diplomski rad uvijek će biti na prvom mjestu).
Svi znamo da je uvijek najgore i najteže započeti. S bilo čime u životu. Tako sam i ja započinjala hrpu puta i hrpu puta odustajala.
Bitno je pronaći dovoljno dobar razlog da ponovno započnete što god radili, pa makar to bilo iz 101. pokušaja. Ali taj put ćete uspjeti jer ste si u glavi posložili stvari na najbolji mogući način za vas.
A sada možemo prijeći na drugu mjernu jedinicu – pintu. I to Guinnessa! Znam ja da je Hrvatska zemlja piva i da su Hrvati veliki ljubitelji tog pića, međutim ja nikad nisam pripadala toj većini. Tek sam prošle godine prvi (i zadnji) put popila čitavu bocu hrvatskog piva. Ono što je još bolje – dok sam živjela u Engleskoj, probala sam Guinness i uopće mi nije odgovarao.
Moji irski kolege iznenadile su se koliko volim to pivo jer ga nitko od njih ne pije.
Valjda ima nešto u tome kada piješ Guinness baš u Irskoj (uvjeravam ja samu sebe dok se istovremeno čudim što uopće to pišem). Ponovno otkriće Guinnessa uspješno je izvedeno u nekoliko navrata i s više od nekoliko pinta u Temple Baru u Dublinu. To je iznimno poznat i popularan turistički dio centra Dublina s mnogo starih pubova u kojima svira "živa" irska glazba.
Znam da ima boljih mjesta u Dublinu na kojima se može doživjeti pravi irski duh, ali ja stvarno uživam kad sam u Temple Baru, i u atmosferi i u pintama Guinnessa.
Moji irski kolege iznenadile su se koliko volim to pivo jer ga nitko od njih ne pije.
Ni sama ne znam kako je došlo do toga, ali je stvarno brzo eskaliralo, a ja sam još brže to prihvatila. Jer zašto ne? I tako sam istovremeno postala pivopija i trkač.
Poanta ove priče je da stvarno nikad ne znate što će vas i kada u životu "lupiti", ali moj savjet je da to prigrlite – bilo da se radilo o novim ukusima ili o novim hobijima.
Ponekad je dobro prvo skočiti pa onda razmišljati. Nema tu neke velike znanosti – popij to pivo, potrči tih sat vremena.
(nastavlja se)
Pročitajte i ostala iskustva naše Iris u potrazi za irskom srećom.
