Kažu da se najveća promjena u životima roditelja, a posebno majki, dogodi kad postanu roditelji. Jer se mijenja sve. Više nisi solo i imaš malo biće o kojem se treba brinuti 24 sata na dan.
Tek kad postaneš roditelj, shvatiš sve one šale o kojima su pričali, da nemaš pojma što je biti umoran dok nemaš dijete. Nekog prođe volja za drugim djetetom upravo zbog prevelike promjene, ali nerijetko čujem - lakše je s dvoje.
Ima, naravno, i roditelja dvoje ili više djece koje ponekad ovi sa samo jednim djetetom zovu roditelji manekeni jer, kažu, tek kad ih je više, počne pravi izazov. No priznaju da je tako samo prvih godina, kasnije je lakše.
Gledajući kao majka jedinice, neke se stvari zaista čine lakšima kad je dvoje djece zajedno. Primjerice, uvijek imaju nekog za igru.
Dođemo doma nakon vrtića i njih dvojica tako se zaigraju da ih ne osjetimo, kaže mi jedan tata dvoje djece.
Idemo s naše troje djece u usamljenu uvalu na tri tjedna, oni se igraju međusobno, a ja se odmorim, kaže mi prijateljica.
I ja kao majka jedinice to ne mogu ni zamisliti.
Mina se zna sama zaigrati na pola sata, pa čak i sat vremena, ali uglavnom traži našu pažnju čitavo vrijeme dok je s nama.
Tako je lako ljetovati uz drugu djecu. Ona se igraju, a roditelji uživaju.
Što se tiče ljetovanja po divnim usamljenim uvalama, pokušali smo i to. Nakon trećeg dana počela je kukati kako joj nedostaju prijatelji. Sasvim razumljivo.
Koliko sam puta ovo ljeto na moru čula Mama, maaaaaamaaaaa, gledaj ili Mama, doooođi ili Mama, ajmo se zajedno igrati, ne mogu ni prebrojiti.
A onda kad smo dio ljetovanja proveli u usamljenoj uvali sa zajedničkim prijateljima koji imaju troje djece, nisam te rečenice čula danima. Djeca su se zajedno igrala, zajedno provodila vrijeme baveći se stotinama različitih aktivnosti, a mi roditelji bili smo tu samo da ih nahranimo i odlijepimo jedne od drugih kako bi mogli ići spavati.
Nekog prođe volja za drugim djetetom upravo zbog prevelike promjene, ali nerijetko čujem "lakše je s dvoje".
Bilo je tako lako ljetovati uz drugu djecu! Nijednom nije rekla da joj nedostaju prijatelji, imala je svoju morsku ekipu. A mi roditelji smo isto imali društvo i bilo nam je svima odlično!
Slično je i kad u vrtiću pokupim Minu i njezinu prijateljicu te ih dovedem k nama kući. Mogu biti tako tri sata s njima, a da im tek povremeno zatrebam, uglavnom kad treba nešto dodati. Ne čudi me što se roditelji jedinaca baš često druže, svima nam je lakše.
Djeci trebaju druga djeca. Djeca uče jedna od drugih, imaju neke svoje tajne kodove, jezike, igre, zajedno maštaju, zajedno rade planove, zajedno odrastaju. Tada su samostalni, odvojeni od roditelja i to je upravo onaj prostor koji im je potreban da se izgrade kao neovisne jedinke.
Spletom okolnosti naše je dijete jedinica. Nisam nikad zamišljala da će to biti, ali hoće. Kako raste, vidim kako se razvijaju i njezine potrebe te kako mijenja cijelu obitelj i naše navike. Prije bismo bez problema provodili tjedne i mjesece na robinzonski način, a sad ipak gledamo da je svima dobro.
Nemaš pojma što je biti umoran dok nemaš dijete.
Pokazalo se kao optimalno rješenje ljetovanje s prijateljima koji imaju djecu njezinih godina.
Jedino je problem što takvih prijatelja imamo malo jer većina ih ima ili veću djecu ili su pak roditelji male djece koja Mini nisu zanimljiva. Oni iz kvarta ili vrtića koji jesu njezinih godina pak ljetuju s roditeljima u vlastitim kućama ili na nekim destinacijama koje nama nisu privlačne (tu smo i mi malo sebični, ali kao što sam rekla – odmor mora biti dobar za svakoga).
Da imamo svoju kuću na moru kao stalnu bazu, vjerojatno bi se taj problem riješio sam od sebe jer bi je svake godine čekalo isto društvo. Ja sam uvijek imala rođake, ali i prijatelje na otoku s kojima sam mogla gubiti vrijeme.
Divno bi bilo imati kućicu u uvali ili mjestu gdje je još puno djece, a dok to nemamo, rentamo. Sad gledamo da rentamo u isto vrijeme i na istom mjestu kad i naši prijatelji s djecom, to mi je novi filtar rezerviranja smještaja!
