Milena Radulović beogradska je glumica koja se sa svojih nježnih 28 godina već može pohvaliti zavidnom glumačkom i kazališnom karijerom. Glumila je u filmovima The Superdeep, Balkanska međa i drugima, no gledateljicama u Hrvatskoj vjerojatno je najpoznatija iz filma Toma, koji smo oplakivali po kinodvoranama one zime 2021. godine.
Pozornost cijele regije privukao je njezin hrabri čin da progovori o seksualnom zlostavljanju koje je doživjela kao dijete od vlasnika poznate škole glume koju je pohađala.
Nakon što je s pričom izašla u javnost, istupile su i druge žrtve, a formirale su inicijative poput sarajevske "Nisam tražila!" u kojima su žene stvorile mrežu međusobne podrške i otvorile nova vrata za druge djevojke i žene koje su proživjele isto.
Milena će sudjelovati na konferenciji Women's Weekend, i to na panelu o ženskim pravima pod nazivom "Jesmo li barem stigli na pola puta?"
Milena, kada si izašla u javnost s priznanjem o tome što ti se dogodilo dok si kao djevojčica pohađala školu glume, priča se proširila regijom poput požara. Kakve su bile reakcije javnosti, je li te iznenadio veliki odjek?
Jako me iznenadio, pogotovo kad se priča počela širiti izvan Srbije, u Sarajevu i Zagrebu. Zato sam dala dva intervjua o svom slučaju koji su bili kompletni i točni, da bi ta informacija izvorno stigla do ljudi kako ja želim. Sada, dvije godine kasnije, imam dojam da je to bio revolucionaran trenutak koji je mnogo toga promijenio i koji ne jenjava.
Razlog zbog kojeg je moja priča poprimila tolike proporcije upravo je ta sveprisutnost seksualnog nasilja. Iz razgovora s drugim djevojkama shvatila sam koliko je to rasprostranjeno, za razliku od perioda kada mi se to dogodilo i kada sam mislila da se to samo meni događa, da sam to sama izazvala, da su sva druga djeca normalna.
Mislim da je sve puklo odjednom jer su žene bile na ivici svega, bile to dječje traume iz škole ili traume s fakulteta i posla. Dogodila se vulkanska erupcija, krenuo je cunami. Pripremila sam se na negativne komentare, ali nisam očekivala toliko pozitivnih reakcija. Čak sam bila iznenađena, a čovjek se valjda uvijek iznenadi kad je nešto lijepo i normalno. Javljale su mi se žene i drago mi je što su se umrežile. Bitno je da u tom trenutku čuješ: "Znam kako se osjećaš."
Kako bi ocijenila ulogu medija u cijeloj priči?
Mediji su govorili o tome kao našoj verziji pokreta MeToo, no on je bio vezan uz glumačku profesiju i hijerarhiju moći u kojoj su muškarci ucjenjivali žene za napredak u karijeri, a ovdje nije bilo ucjene poslom. Ovo je priča o dječjim školama, fakultetima, treninzima, obiteljskom nasilju. Od mene to nisu očekivali jer sam u medijima imala reputaciju zaštićene princeze, tatine kćeri, djevojke koja tako lijepo živi cijeli život… A onda kad se meni to dogodilo, nastupio je šok – "ako može njoj, onda stvarno može svima". Time sam poručila ženama da to nije sramota.
Općenito je način na koji mediji pišu o ženama i svijetu koji nas okružuje jedna velika frustracija. Ne vode računa o tome kako izvještavaju o ženama, femicidu ili samoubojstvu, svakodnevno drže naš narod u predratnom, predsmrtnom i predapokaliptičnom stanju...
Dio je javnosti zbog načina na koji su neki od medija prenijeli "MeToo" odbila ta tema jer još uvijek postoji slika o tome tko je "prava" žrtva, a tko nije. Pa se zaredaju komentari i pitanja zašto se glumice javljaju nakon toliko godina i slično. Upravo to ukazuje na rasprostranjenost problema: s tim se suočavaju i glumice i vaše susjede, sestre, prijateljice… Kako to komentiraš i što je to što stvara nelagodu u društvu kad žena otvoreno progovori o tome?
Da, ali kada bi to vaša susjeda rekla u novinama, ne bi odjeknulo. Koliko god da smo daleko dogurali sa ženskim pokretom, ipak se čekalo na nečije osobno priznanje. Naravno, mnogo je lakše postaviti sto pitanja ili reći: ma ona je ovakva ili onakva, ona laže i slično. Teško je priznati si da je tvoje dijete korak do toga, osvijestiti količinu opasnosti i strašnih stvari koje se događaju.
Mnogima ne odgovara ta vrsta ohrabrivanja žena, no mislim da većina ljudi ne polazi iz zle namjere, već iz ogromnog neznanja i nerazumijevanja o tome što znači biti zlostavljan. Sva pitanja koja oni danas vrte pitanja su koja sam sama sebi često postavljala: zašto nemam hrabrosti to sad reći, zašto sam se tamo vraćala, zašto nisam rekla svojim roditeljima…
Baš zato moralo je proći osam godina, jer su to prevelike rane, bol i osjećaj samokrivnje. Da sam tada doživjela tu vrstu javnog napada, pa čak i samo sudskog procesa, ne bih izdržala. Ljudi ne znaju kako izgleda sudski proces kad si žrtva. Ne znaju da to traje godinama, da se iz mjeseca u mjesec vraćaš na iste teme, da se moraš suočiti sa silovateljem. Na sve to žene moraju biti spremne, a društvo samo prebacuje tu odgovornost na njih.
Vezano za profil žrtve, ljudi također komentiraju stvari poput: ona se smijala. Jednostavno ne znam kako narod koji je doživio rat, tijekom kojeg i nakon kojeg su se svi nekad smijali iako su imali svoje boli i traume, nema empatije. Kako imaš empatiju samo za ono što se tebi dogodilo?
Misliš li da su žene sklonije preispitivati i kriviti sebe, počevši od svakodnevnih stvari poput zasluga na poslu i preispitivanja jesu li dobre majke, pa sve i do ovakvih stvari – možda sam sama kriva za zlostavljanje? Ako da, što je to u našim glavama ili društvu da nam je to usađeno?
Svakako da da. To je naslijeđeni tip krivice vezan za ženske obveze i načine na koje žena treba odgovoriti na svoju ulogu. Žene se osjećaju kao na pozornici, iščekujući aplauz ili paradajz. Mislim da društvo, naročito ovdje na Balkanu, tjera ženu da se konstantno preispituje i bude odgovorna za silne stvari. Kada nešto nije dobro s djecom ili u kući, obično se adresira na majku, a kad je dobro, podrazumijeva se. Kad bi ljudi barem prestali komentirati ili učitavati svoja mjerila o tome kako nešto treba raditi ili kako treba živjeti svoj život, žene bi se manje preispitivale. Uostalom, tko je od nas sve napravio kako spada i ima recept za život?
Ali želim i ružu
Provela si nekoliko godina u Rusiji, gdje i dalje ponekad živiš ovisno o potrebama posla, govoriš ruski jezik i imaš brojna poznanstva. Možeš li nam usporediti situaciju ondje i na Balkanu – vezano za svijet filma i aktivizma?
Što se filma tiče, rusko tržište puno je veće. Postoji velika ženska publika kojoj se aktivno obraćaju, mnogo je ženskih uloga, i to glavnih. Kod nas se i dalje sve vrti oko glavnog muškog lika, više gajimo muške talente nego ženske. No što se tiče progovaranja o seksualnom zlostavljanju, u Rusiji se i dalje nije dogodilo ništa slično kao na našim prostorima. Žene se nisu odlučile na taj način dići glas i mnoge su stvari još uvijek zataškane.
Naša su društva pokazala jednu vrstu zrelosti, želje i spremnosti da zajednički iskoristimo šansu i promijenimo neke stvari – da mlađe generacije znaju da je u redu kako se osjećaju i da postoji sustav podrške među samim ženama, ali i muškarcima koji će ih podržati. Sada je došlo vrijeme u kojem će žene postaviti svoje granice.
Koliko je teško danas biti žena? Što za tebe to uopće znači – biti žena, voditi našu, žensku borbu i pritom sačuvati svoju "ženstvenost", što god ona značila?
Za mene ženstvenost znači osjećati se dobro sama sa sobom i time što si žena. Da, to je borba, i da, muškarcima će uvijek biti lakše. Ali za mene je ženstvenost blagoslov.
Kad je za Dan žena niknula parola "Neću ružu, hoću revoluciju!", ja sam mislila: "Ali želim i ružu!" Za mene je feminizam povezan s time da muškarac ne dobije posao ili veću plaću samo zato što je muškarac, ili da djevojčice budu pilotkinje i vodoinstalaterke ako to žele.
Čini mi se da idemo u smjeru te jednakosti, ali da radikalni feminizam tu jednakost miješa s idejom da svi budemo isti. To ubija ženstvenost i potpuno obezvrjeđuje i jedan i drugi spol. Jednaka prava? Naravno. Ali u svijetu u kojem bi muškarci i žene bili potpuno isti, mnogo lijepih stvari bilo bi izgubljeno.
Koji je najveći izazov za mlade žene u današnjem društvu, a i za današnje društvo kad je riječ o mladim ženama?
Da se stvori jedan kolektivni novi odgoj koji će korigirati ono tradicionalno i općeprihvaćeno, i da će iz toga proizaći djevojke i žene koje imaju vlastite granice. Postoje granice koje su za sud i zatvor, ali govorim o svakodnevnim granicama, bilo psihičkim, fizičkim, emotivnim ili nekim drugim. Te granice nisu propisane zakonom, one su osobne. I svatko zna kada je njegova granica prijeđena. Fizički to osjetiš, obuzme te loš osjećaj u tijelu. Bitno je da žene to ne ignoriraju i da osvijeste vlastite granice i to koliko vrijede.
Današnje društvo i sustav su takvi da su te granice strašno zamućene i potrebno je to mijenjati. No, hajdemo početi od toga da se sami osjećamo bolje, pa će, malo-pomalo, i sve drugo uslijediti.
Zvučiš optimistično i tvoj ton glasa ulijeva nadu, čak i kada govoriš o teškim temama. U čemu vidiš tu nadu, potencijal, zraku sunca?
U cijelom ovom razgovoru. To što govorimo o ovoj temi mi je optimistično, to što govorimo o postavljanju osobnih granica, slušanju sebe i spoznavanju sebe, to što je psihoterapija postala nešto normalno i što se obrađuju razne teme.
Mislim da će to dovesti do razvijanja svijesti i da žene više neće toliko šutjeti i trpjeti. Nekad me neke scene poljuljaju i vidim da se u društvu konstantno zaoštravaju odnosi i biraju strane, kao da je sve na ivici pucanja. Ali isto tako vidim da se mnoge stvari razvijaju pozitivno i vjerujem da će biti bolje. Ipak živimo u najboljem vremenu dosad.
