Po tko zna koji put pišem i brišem ovih prvih nekoliko redaka. Razmišljam je li ovo bila dobra ideja, podijeliti s tolikim ljudima nešto privatno. I koga bi to uopće zanimalo, pa ja nisam neka poznata osoba. Ali rado bih vam ispričala nešto o rozaceji.
Tijekom puberteta nikada nisam imala problema s aknama. U vrijeme kada su se mnogi borili s neugodnim upalama na licu, hormonima i nesigurnostima, meni bi povremeno izbio krater na bradi, kojeg bih se riješila za nekoliko dana. Nesigurnosti su bile negdje drugdje.
A onda u dvadeset i nekoj, početkom 2017., moje lice je odlučilo poludjeti. Jednog jutra pojavilo se na lijevom obrazu, crvenilo i suha koža, izgledalo je poput nekakvog lišaja. No, za nekoliko dana cijeli obraz je bio crven, rumen, a koža me počela zatezati, peći. Mislila sam, zima je, to je od hladnoće. Pa oduvijek sam od hladnog zraka bila rumena.
Trackanje raznim kremama nije pomagalo, činilo se sve gore i gore. Nekoliko tjedana kasnije i desni obraz je pocrvenio, a počele su se pojavljivati upaljene bubuljice nalik aknama, sve me svrbjelo, suha koža se perutala, lice se crvenjelo sve jače i jače. Bila sam očajna.
Uputnica, naručivanje, čekanje i mjesec dana kasnije dijagnoza – papulopustularna rozaceja, a u mojoj glavi odjednom tisuću pitanja.
Što je rozaceja, je li izlječivo, zarazno, što je uzrok, jesu li to akne, obični prištevi? Moj najbolji prijatelj Google pronašao je ne baš sretan odgovor. Rozaceja je kronična upalna bolest kože obilježena sklonošću razvoju crvenila i proširenih krvnih žila. Crvenilo nalikuje sunčevim opeklinama ili crvenilu izazvanom hladnoćom. Mogu se pojaviti i čvorići (papule) crvenkaste boje koji povremeno izbijaju, a katkada se ti čvorići ispune gnojem (pustule). Točan uzrok bolesti nije poznat. Bolest se ne može izliječiti, ali se uspješno stavlja pod kontrolu.
Ne može se liječiti. Neizlječiva bolest. Molim? Zar ću ostatak života izgledati ovako? Zašto baš na licu? Gadura, nije se mogla pojaviti na leđima, pa da je mogu sakriti.
Što zapravo više i znači normalno lice za mene? Nekoliko suza pobjeglo mi je niz obraz, ali sam ih brzo obrisala. Što iz razloga jer me od njih peku obrazi, a što zbog toga jer nema koristi.
Postala sam opsjednuta lijepom kožom, zavidjela sam svakoj prijateljici sa savršenim tenom, ljutila se kada bi se žalile zbog nekog malog prištića. Jer kako ona može biti nezadovoljna jednim prištićem kada ja izgledam ovako??
U današnje vrijeme teško je biti drugačiji, u bilo kojem smislu
U autobusu bih buljila u svaku ženu čistog tena i borila se sama sa sobom da ne zaplačem. Na sve to nadodajte da radim u industriji u kojoj svi moraju biti savršeni, koriste se tone šminke, fotošopa i odlasci na snimanja su mi postajali sve teži. Bila sam svjesna da moje lice gledaju glumice, pjevačice, influencerice, sve one savršene žene koje gledamo na telki i Instagramu. I bilo mi je neugodno.
Ono malo samopouzdanja koje sam s godinama izgradila odjednom se raspadalo. Sramila sam se nečega što bi trebalo biti prirodno, normalno. Jer u današnje vrijeme teško je biti drugačiji, nesavršen. U bilo kojem smislu.
Svakodnevno smo izloženi 'savršenim' ljudima bilo u medijima, na društvenim mrežama, plakatima izvješenim na ulicama grada, na svakom koraku. Ako nemaš savršenu kosu, zube, usne, odmah ne valjaš.
Pokušavala sam sve prikriti kosom, raznim puderima, kremama, a od nerviranja i neugode bilo mi je sve gore. Jedna krema, druga, antibiotik i rozaceja je ušla u svoju prvu mirniju fazu, nije nestala već se smirila.
Lice je bilo koliko-toliko dobro nekoliko mjeseci, kada je stres ponovno aktivirao moju rozaceju. Stres je jedan od najčešćih okidača i uzroka pogoršanja rozaceje. A stresu se uz današnji tempo života i stalne pritiske teško oduprijeti.
Rozaceja je dosadna bolest
Za mene su okidači i toplina, hladnoća, sunce, vruća hrana i napitci, začinjena hrana, alkohol. Sve pomalo. S vremenom sam postala ekspert u izbjegavanju sunca i pronalasku hlada na plažama, vidim ga još iz Zagreba i rado ću se posvađati s nekim Čehom za mali komadić ispod bora bez sunčevih zraka.
Razvila se i ljubav prema svim vrstama pokrivala za glavu, a različite šrilankanske, indijske i ostale ljute restorane zaobilazim u širokom luku. Jer rozaceja je takva. Udari na ono što najviše volite, bilo to pacanje u maslinovom ulju na suncu ili kajenski papar kao dodatak svakom jelu.
Rozaceja dođe pa ode, pojavi se u najnezgodnijem trenutku, baš kada se pripremate za vjenčanje prijateljice, pa je ne može prekriti niti najbolji puder. Ali kada se odmarate doma, odluči nestati na nekoliko dana. Ili bukne iz čistog mira. Jer gospođi je sinoć zasmetalo malo vina.
Sroza samopouzdanje, rasplače vas, nervira. Sjećam se nedavnog trenutka kada sam se nakon skidanja šminke pogledala u ogledalo i shvatila kako se više uopće ne sjećam svoga 'normalnog' lica bez svih ovih ožiljaka, crvenila, prištića i fleka.
Što zapravo više i znači normalno lice za mene? Nekoliko suza pobjeglo mi je niz obraz, ali sam ih brzo obrisala. Što iz razloga jer me od njih peku obrazi, a što zbog toga što nema koristi. Suze mi neće pomoći, možda će samo smanjiti stres, manje ću piškiti.
S vremenom sam postala ekspert u izbjegavanju sunca i pronalasku hlada na plažama, vidim ga još iz Zagreba i rado ću se posvađati s nekim Čehom za mali komadić ispod bora bez sunčevih zraka.
Ljudi su me u posljednjih pet godina pitali svašta. Obitelj, prijatelji, kolege, znanci, potpuni stranci. Imaš neku alergiju? Što ti je s facom? Jel' zarazno? I još nekoliko neugodnih buljenja u tramvaju i zabrinuta gospođa koja mi je dala recept za posebnu mast od nekoliko trava. Ili kolega koji je u malom zagušljivom prostoru zaključio da sam crvena u licu jer mi je neugodno pred Sašom Lozarom.
Potpuna neznanka koja mi je na plaži bez srama rekla kako mi se na faci vidi da sam sat i pol igrala picigin u plićaku. Ipak, s vremenom sam na sve takve komentare naučila samo odmahnuti rukom i reći "da, da, tako je, sramim se pred Sašom Lozarom".
Uspoređivanja, frustracije i - prihvaćanje
Naučila sam se, ne u potpunosti, ali u dovoljnoj mjeri nositi sa svime i odlučila ne skrivati i ne sramiti se svoje nesavršene kože. Ali, za to je trebalo mnogo truda i vremena. Mnogo suza i nezadovoljstva samom sobom. Uspoređivanja s drugima i gledanja fotošopiranih fotografija i videa na Instagramu.
Frustracija i bačenih novaca na razne kreme i pripravke. Učlanjenja u nekoliko grupa za podršku i čitanja tuđih iskustava. Uvođenja nekakve polusamodiscipline poput promjene prehrane, pokušaja smanjenja stresa, njege lica u previše koraka, redovitih pregleda. Kiksam u većini toga, ali se trudim držati sve u nekoj normali, koliko se to može.
Uskoro rozaceja i ja punimo pet zajedničkih godina. Namučile smo se. Od najvećih neprijateljica postale smo cimerice, nismo još najbolje prijateljice, ali se podnosimo. Imamo lošije i bolje dane, nekada mi u rano jutro sroza samopouzdanje, a nekada je niti ne primjećujem i ponosno hodamo zajedno.
Bitno je da nismo same i da ima još mnogo rumenih obraza koji me razumiju. Ipak će ova suputnica biti sa mnom zauvijek ili dok netko ne stvori čarobno rješenje.
