Nisam zadovoljna. Jedno je dijete opet odvojeno od majke, a da se ništa nije pitalo to dijete. A dijete može govoriti. Ima 11 godina. To dijete ne da može govoriti, to dijete može suvislo razmišljati, pa i odgovoriti na pitanje gdje bi htjelo živjeti.
Možda bi, da su ga pitali, to dijete reklo da bi htjelo živjeti s majkom u gradu u kojem je provelo većinu života, u kojem ide u školu, u kojem ima prijatelje. Sasvim je moguće i da bi dijete odgovorilo drukčije, da tu ne želi biti. Ali nitko ništa nije pitao dijete.
Ima dobar razlog zbog kojeg ga nisu pitali. Jer bi to vjerojatno uzrokovalo dodatan stres. Dijete ne bi trebalo birati stranu između dvaju roditelja. Ne treba na dijete staviti toliki pritisak da donese odluku, kad se ni odrasli, eto, ne mogu dogovoriti. Stoga shvaćam zašto sud nije pozvao dijete na razgovor.
Nisu pitali ni njegovu majku. Samo su joj opet rekli da će dijete viđati na nekoliko sati četvrtkom i svaki drugi vikend. Znam, na takav način i brojni očevi danas viđaju svoju djecu. Premalo je to ako voliš svoje dijete, zašto samo toliko znaju valjda psiholozi i sudovi koji donose te odluke.
Ne mogu zamisliti bol koju osjeća roditelj, bio otac ili majka, zaljubljen u svoje dijete kad mu kažu otprilike ovo: Svoje dijete viđat ćete na nekoliko sati kad vam mi to kažemo. A posebno kad na to dodaju: 'To je zbog proceduralne greške.' Ček, što!?
Znači, jedan sud zbog neke greške u postupku za koje dijete nije krivo odvaja nasilno dijete iz doma u kojem odrasta, i tako mu stvara traumu. Zbog proceduralne greške.
Jer je odjednom procedura važnija od zdravog razuma. Kad se sjetiš da živiš u Hrvatskoj, gdje se ubojice i koruptivni lopovi izvlače od zatvorske kazne, još ti je smješnije. Tužnije, zapravo.
Jer shvaćaš da su proceduralne greške modus operandi da se svaka zdravorazumska odluka opovrgne. Ubojica se oslobodi zbog proceduralne greške. Roditelju se dijete oduzme zbog proceduralne greške.
Jer je jedan zarez, crtica, neki nebitan detalj važniji od samog djeteta. Gdje su tu razne pravobraniteljice da ustanu i kažu stop maltretiranju djeteta? Gdje su sad oni koji se kunu u ime obitelji da zaštite dijete od još jedne patnje? Aha, da, oni se "ne miješaju u rad sudova i sudske odluke". Sve smo to čuli već sto puta. I razočarali se.
Nebitno je tko je bolji roditelj, majka ili otac. Ne znamo mi to, možemo pretpostaviti, ali svatko od nas pretpostavit će nešto na osnovu svoga iskustva. Dakle, subjektivno.
Nisam sutknja, istina. Samo jedna emotivna majka.
