Domagoj Jakopović Ribafish za sebe kaže da je najtužniji čovjek na svijetu, ali život nekada iz najtežih udaraca i neizmjerne tuge stvori velike stvari koje mijenjaju živote, pa i svijet. Nakon što je otplivao prvu etapu svog projekta RokOtok, koji je pokrenuo u spomen na svog preminulog sina Roka, Ribafish priznaje kako ne zna ima li to sve smisla, ali više od 1700 djece s kojom se susreo tijekom tih 25 dana, koja su slušala njegove priče o otocima, morima, oceanima, ekologiji, više od 1700 malih ljudi na kojima će ostati svijet, potvrda su da je RokOtok nešto najljepše i najbolje što se dogodilo ovoga ljeta. Nešto što ćemo sigurno pamtiti.
Baš sam neki dan jeo super jelo, zove se mišancija. Sastoji se od raznih trava koje bake na otocima uberu kad idu u polje. Moji osjećaji sada su nekakva ogromna mišancija svega i svačega. Od ogromne tuge što Rok nije tu sa mnom do sreće što sam bio s tisuću sedamsto i nešto klinaca do zadovoljstva postignutim, ali opet je moglo biti bolje. Nisam zadovoljio sve što se uglavnom i ne može, ali opet sam presretan i zbog ljudi koji su 'izniknuli' iz RokOtoka, poznanici koji su postali prijatelji, koji su sa mnom u udruzi RokOtok, koji su dali cijeli smisao projektu. Da sam ga smišljao sam, to bi ispalo drukčije, ovako je ispalo fenomenalno, priča Domagoj Jakopović Ribafish koji je svoju plivačku avanturu počeo od Dubrovnika, odnosno Koločepa, a završio na Čiovu gdje ga je dočekalo preko 300 djece i odraslih. No jednako se veselio i kada ga je na otoku Šćedru dočekao samo jedan dječak od tri i pol godine.
Na Korčuli je bilo nevjerojatno emotivno jer sam tamo provodio puno vremena s Rokom
To je bilo fenomenalno. Kao Platon, ja i on pričamo o smislu života. Imao sam 45 minuta za jednog jedinog učenika, kaže. U prvoj etapi projekta RokOtok plivanjem je spojio 17 otoka, održao 18 predavanja, s njim je zaplivalo oko 35 ljudi, 20 ljudi pratilo ga je na brodu, stotinjak ljudi iz organizacije koji su im dali hranu i smještaj, oko 3000 ljudi sveukupno dočekalo ih je na otocima i nešto više od 100 kilometara koje je preplivao.
Potporu je Ribafish dobio i od ljudi koji su volonterski sudjelovali kao spasioci i liječnici. Plivale su s njim i najbolja plivačica Hrvatske Antonia Buličić, prva Hrvatica koja je preplivala La Manche Dina Levačić, zatim Toni Pavičić-Donkić koji je preplivao Gibraltar za devet i pol sati, vaterpolist Miho Bošković i drugi uspješni vaterpolisti, triatlonci, plivači, rekreativci. Posljednji dan posada broda lučke kapetanije bacila se skupa s Ribafishom i njegovom ekipom u more.
To je jednostavna amalgam svega dobrog što se skupilo. Niotkud, ničim izazvano, ali, evo, iza nas je 25 dana krvavog truda, muke, posla, nekad psihoze, pa hoćeš odustati, pa dižeš ljude da nastave dalje, a nekad je i mene trebalo gurati sa štapom. Još preslagujem dojmove. Treba to još sve staviti na papir, ali tu je u glavi... Čudno nešto, divno, veličanstveno.
Ja sam običan mali čovjek koji je htio napraviti nešto dobro. Nisam vjerovao u sebe, na kraju ispada da je ispalo jako lijepo. Ogromna predivna priča koja zasad još nema početak i kraj, ali kad se odmorim malo, napisat ću nešto i onda će sve biti lijepo sastavljeno, najavljuje.
Možda je to totalno krivo, možda besmisleno, ali jako je puno poruka i poziva roditelja koji mi kažu 'hvala ti puno, djeca su cijeli dan pričala o prirodi i paze na okoliš'
Na svaki otok na koji bih došao pitao bih klince koji je najveći otok u Hrvatskoj, koji je najviši, koji je najgušće nastanjen, a onda na kraju pitao i koji je najljepši otok, a oni bi rekli ime svog otoka. I Domagoj kaže da je svaki naš otok najljepši, no ipak mu je posebno emotivno bilo na otoku otkuda su njegovi baka i djed, a gdje sada žive njegovi mama i tata, na Korčuli.
"NEMOJ BACATI SMEĆE IZVAN KANTE, TAKO JE REKAO RIBA"
Na Korčuli je bilo nevjerojatno emotivno jer sam tamo provodio puno vremena s Rokom. I na Lastovu smo Roko i ja imali najbolji provod, prisjeća se Ribafish, koji se sa svojim sinom obožavao putovati, istraživati i tražiti skriveno blago. Ta sjećanja i neostvareni planovi koje je kovao s Rokom potaknuli su ga da krene u avanturu RokOtok. Ali i ideja da djecu barem nakratko makne od ekrana mobitela i računala i vrati ih u prirodu.
Djeci koja bi ga dočekala na otocima Domagoj Jakopović, po struci profesor geografije, pričao bi priče o ljepotama otoka, o morima, oceanima, ali učio ih i važnosti ekologije. Tražila su i blago skriveno baš negdje u blizini mjesta dočeka Ribafisha i njegove ekipe...
Neke stvari koje mi roditelji kažemo klincima i mislimo da su ih savladali zapravo ostanu visjeti u zraku. Jako puno puta se događalo, ne samo dok je Rok bio živ nego i s drugom djecom, da kažeš nešto i oni kažu 'aha', ali uopće te ne čuju jer su u igricama, gledaju nešto na televiziji ili računalu. Zato djeci samo treba puno puta ponavljati dok ne shvate. Isto tako, i roditeljima treba puno puta ponavljati jer ni mi nekad ne čujemo, govori. Da se njegove priče o važnosti čuvanja okoliša doprle do tih malih mozgića, Ribafish se uvjerio na dva-tri otoka gdje je doživio jako lijepo iskustvo.
Više od 1700 djece dočekalo je Domagoja Jakopovića Ribafisha na 17 otoka koliko ih je 'spojio' plivanjem
Dok sam se jednu večer šetao otokom, čuo sam kako dijete govori roditelju, 'nemoj bacati smeće izvan kante, tako je rekao Riba'. Sličnu stvar doživio sam na dva-tri otoka. Bio sam presretan jer je pokrenuta mala lavinica. Više od 1700 klinaca dobilo je knjigu 'RokOtok' u kojoj se govori o ekologiji, ljubavi prema otocima i moru, i mislim da je to prekrasan mali korak prema tome da se djecu uči važnosti ekologije i ljepoti putovanja. I ovako strgan trenutno, jedva čekam i već razmišljam i smišljam kako ćemo slijedeće godine još bolje to napraviti, otkriva.
Najzahtjevnija dionica bila je 17 kilometara između Mljeta i Korčule s valovima višima od tri metra, vjetrom od 25 čvorova i jakom strujom. S Ribafishom je plivao Ivan Jurić, spasilac i vaterpolist iz Dubrovnika koji radi u Crvenom križu, koji je preuzeo zadatak da ga sigurno dovede do Korčule.
Da nije bilo Ivana mislim da ne bih uspio to isplivati. Kada smo nakon nekih pet sati plivanja stigli do Korčule, popeo sam se da pozdravim klince i ostao bez svijesti na trenutak i srušio se. Jurić mi je pomogao da se dignem, a zatim smo shvatili da smo zaboravili medalje za klince na brodu i Ivan je onda još plivao 200 metara do broda. Ja sam se zagrlio s klincima da ne padnem. Užasno naporno i fizički i psihički, ali volja može sve, opisuje.
Na Čiovu, otoku na kojem je Ribafish za ovo ljeto završio svoju plivačku avanturu, dječak koji je pronašao skriveno blago zove se – Roko...
Ja sam ustvari najtužniji čovjek na svijetu. Umjesto da ležim, plačem i psujem, probao sam svu tu energiju usmjeriti na to da možda pomognem nekome. Možda je to totalno krivo, možda besmisleno, ali jako je puno poruka i poziva roditelja koji mi kažu 'hvala ti puno, djeca su cijeli dan pričala o prirodi i paze na okoliš'. Vidjet ćemo koliko sve to vrijedi. Mislim da je jedna lijepa stvar napravljena i da se pokrenulo nešto dobro, kaže Domagoj Jakopović Ribafish.
