Ostavljanje keksa na tanjuru i čaše mlijeka neizostavan su trenutak Badnje večeri u svim holivudskim filmovima, no trend je prisutan diljem svijeta, pa tako i u Hrvatskoj. Zanimljivo je što se o nastanku ovog običaja malo zna, a nekoliko teorija zapravo se u potpunosti razlikuje.
Prvi pisani trag o ovom običaju pojavljuje se u literaturi 1870. godine. Tijekom godina većina je naroda razvila svoje verzije postanka ovog običaja. Zanimljiva je teorija kako se običaj ostavljanja keksa i čaše mlijeka javio u 20-im ili 30-im godinama prošlog stoljeća u Americi.
Teorija kaže kako su u vrijeme velike ekonomske oskudice roditelji imali golemu želju naučiti svoje mališane kako je važno dijeliti s drugima, ali i pokazivati zahvalnost za darove koje dobivaju u blagdansko doba. Druga teorija kaže kako su djeca u razdoblju finacijske krize keksima i mlijekom zapravo podmićivala Djeda Božićnjaka kako bi im ostavio što bolju igračku.
Drugi tvrde da originalan običaj potiče iz Nordijske mitologije. Mitološki lik, bog Odin imao je, prema legendi, konja s osam nogu kojeg je jahao s gavranima na svakom ramenu. Djeca su ostavljala hranu za konja, u nadi da će se bog Odin zaustaviti baš kod njih na putovanju u kojem ostavlja darove djeci. U ovu se teoriju i dalje vjeruje u Danskoj, Belgiji i Nizozemskoj – državama u kojima djeca vjeruju da božićne saonice vuku konji, a ne sobovi.
Prema teoriji koja se njeguje u Njemačkoj, božićna drvca ukrašavala su se božićnim keksima i jabukama. Kako su se tijekom godina mijenjali ukrasi, keksi su završili ili ispod božićnog drvca ili na stolu pored njega.
Ako ste jedna od onih kojoj tradicija i običaji nisu toliko bitni, veselit će vas barem ponoćni zalogaj koji mnogi ne vole preskočiti. Punozrnati keksi, poput Grancerealea, savršeno će odgovarati u gladne ponoćne sate.
Koja je teorija točna, manje je bitno. Bitno je da probudite blagdanski duh u sebi, a svoje najmlađe naviknete na lijepe i ugodne doživljaje iz djetinjstva koje će vrlo rado pamtiti cijelog života.
