Vukovar je živa rana. Još uvijek. Studeni se došulja u grad. Nenajavljeno. Iznenadi nas svaki put i probode tisućama boli. Sve druge mjesece grad živi. Živi sa svim svojim problemima, potrebama i nadanjima.
Zazeleni u proljeće. Obnovljen, miran, slavonsko-srijemski lijep. Zacrvene Batine kućice u naselju, zažuti dvorac Eltz, zaplavi se Dunav. I zaljeti u Vukovaru. Buči Ada od kupača, šleperi plove, terase ožive, ušetaju se ljudi.
A onda zajeseni. Polako i žuto. I dođe taj studeni. I vrate se sve slike. Srušeni grad, sve sivo i crno. I smrt na leđima ledeni.
Jer, ponekad, Vukovar ne može sam. Umori se. Naljuti. Skoro odustane. A onda se rode prkos i inat. Veliki kao Slavonija, široki kao Srijem
Tisuće svijeća osvijetli Vukovar. Tisuće svijeća za tisuće boli. Razbiju mrak. Svi krikovi, spori koraci, sve molitve i očaji zagrle Vukovar. I drže ga čvrsto.
Zaslužio je ovaj grad sve.
Prije svega je zaslužio spokoj i mir.
Zaslužio je da mu previjemo rane, da ih osjetimo i ne zaboravimo.
Zaslužio je biti opomena da nikada više ne smijemo pomisliti da je zlo izvan nas, da nas ne može dodirnuti.
Zaslužio je ljubav i dobro.
Zaslužio je mir.
Zaslužio je svaku novu ciglu, svaki novi crijep, obojanu ogradu.
Zaslužio je sretne ljude.
Mladost.
Zaslužio je pomoć.
Kada kriknemo, ponekad, da smo tu, da radimo, trudimo se, shvatite koliko nam znači podrška, lijepa riječ.
Država je odavno trebala shvatiti Vukovar. Poslušati ljude. Smiriti bol i patnju.
Država je trebala pokazati mladima Vukovara da misli na njih. Da cijeni što su ostali, nisu se predali.
Država i samo ona je morala pokrenuti otvaranje radnih mjesta, osigurati ljude, ne razdvajati djecu. Država je mogla do sada puno. A nije.
Jer, ponekad, Vukovar ne može sam.
Umori se.
Naljuti.
Skoro odustane.
A onda se rode prkos i inat.
Veliki kao Slavonija, široki kao Srijem.
Čuvajte Vukovar u sebi.
Pročitajte i "Priču za roditelje" Siniše Glavaševića: "Djeca su jedino dobro koje je čovječanstvu ostalo".
