"Nemoj ispred malene plakati." Čula sam tu rečenicu čim sam zaplakala, pogođena nečim strašnim što nisam mogla obuzdati, dok je moja uskoro četverogodišnja djevojčica bila pored mene.
Na trenutak sam prestala plakati jer me komentar probudio iz stanja u kojem sam bila, ali emocije su bile snažnije od mene. Suze su same išle niz oči, dok se kroz usta cijedio cvileći zvuk.
Plakala sam ležeći na kauču u dnevnom boravku. Moja malena stisnula se pored mene, pitala me jesam li OK, a ja sam procijedila da me boli, da nema veze s njom, nego mamu nešto drugo jako muči. Ona mi je dala poljubac, a zatim napravila nešto tako divno. Nestala je na nekoliko minuta, a onda se vratila noseći u rukama dvije stvari: flastere i dekicu.
Djeca koja odrastaju u obitelji gdje se emocije otvoreno iskazuju bit će mentalno snažnije osobe.
Pokrila me svojom dekicom, govoreći: Proći će mamice, evo ti mekana dekica da ti bude lakše, a zatim je pokušala otvoriti flaster jer, kako svi roditelji znaju, flaster je univerzalni dječji lijek za puno toga. Pomogla sam joj da otvori flaster i da mi ga stavi na ruku. Sad će brzo proći, rekla je, dala mi još jedan poljubac, pomazila me po glavi i nastavila se igrati u mojoj blizini.
Ja sam za pet minuta bile bolje, za petnaest smo se zajedno igrale.
Guglala sam kasnije je li ok plakati ispred djeteta tražeći informacije s web-stranica psihologa. Nisam ni sama bila sigurna je li ona epizoda s kauča bila OK ili ne. Naišla sam na mnoga mišljenja i sva su bila univerzalno jasna: Da, OK je plakati ispred djeteta. Štoviše, poželjno je.
Odrastajući smo možda nekad dobili kritiku da prestanemo plakati. Pogotovo dečki, njima su poruke o plakanju bile dosta grube. Nemoj plakati kao curica i ti si muško, što plačeš, nisu rijetkost ni danas kod brojnih roditelja, koji tako loše uče svoju djecu da ne pokazuju emocije, odnosno da je pokazivanje emocija nešto za žene, za slabije.
No mi kao ljudi proživljavamo čitavu lepezu osjećaja i potpuno je normalno nekad i zaplakati. Ako se smijemo na sav glas kad smo najsretniji, zašto ne bismo zaplakali na sav glas kad smo jako emotivno pogođeni? Po čemu je to loše?
Mi kao roditelji moramo znati da je naše plakanje također normalna pojava. I da plakanjem ispred djeteta pokazujemo da smo normalna i zdrava ljudska bića koja proživljavaju emocije, da nismo superljudi ili roboti, već da smo slični upravo njima – svojoj djeci.
Ne pričam o plakanju svakog dana i radi svega, dramatiziranju i lažiranju emocija kako bismo postigli nešto – to je loše samo po sebi, pa je loše to raditi i ispred djeteta. Govorim o onom plakanju kad vas nešto jako pogodi, emotivno ili fizički.
Sasvim je u redu zaplakati ispred djeteta. Tako pokazujete ljudskost i iskrenost.
Istraživanja su pokazala da je iskazivanje negativnih emocija kroz plač ispred djece ne samo u redu nego može i povoljno djelovati na dječji emocionalni razvoj. Djeca koja odrastaju u obitelji gdje se emocije otvoreno iskazuju razvit će zdrave vještine reguliranja emocija i biti mentalno snažnije osobe kad odrastu.
Evo što kažu psiholozi zašto je u redu plakati ispred djece:
- Dajemo djeci zdrav obrazac izražavanja emocija, pokazujemo im da je u redu osjećati se loše. Ako djeca vide da roditeljima nije problem izraziti emocije, i sami će razviti takav model ponašanja.
- Može pomoći djeci da izgrade empatiju i razumijevanje. Kad plačemo ispred djece, pokazujemo da smo i mi ljudi i da je i nama teško, baš kao što je nekad njima. To može produbiti odnos s djecom jer jača osjećaj empatije kod njih i suosjećanje za sve slične buduće situacije u kojima netko drugi oko njih bude plakao.
- Pokazujemo da je sasvim u redu biti ranjiv i potražiti pomoć. Djeci su roditelji uzor pa ako vide da mi od nekog tražimo pomoć, vjerojatno će i ona napraviti isto kad se idući put budu slično osjećala.
Osim toga, ne valja zanemariti i to da djeca osjećaju negativne emocije čak i kad ne plačete. Koliko god se trudili ne plakati, djeca će osjetiti da nešto nije u redu. Stoga je bolje ne skrivati od njih emocije i zbunjivati ih time jer naša psiha i tijelo nisu usklađeni, nego im pokazati da su dobro osjetili naše emocije.
Nije baš uvijek ni OK plakati ispred djece, napominju psiholozi. Evo na što valja pripaziti:
- Premala djeca nemaju emocionalnu zrelost i sposobnost razumjeti kompleksne emocije, pa ih roditeljske suze mogu savladati toliko da i sami počnu plakati.
- Djeca mogu osjetiti teret ako ih roditelji mole da se brinu za njih, što u konačnici može rezultirati tjeskobom, stresom, ali i osjećajem zamjeranja.
- Snažno izražavanje negativnih emocija koje uključuje agresivne radnje može jako uplašiti djecu. Ako se ne možete kontrolirati, bolje je da nađete mjesto dalje od djece.
Bitno je da jasno verbalizirate djeci, u skladu s njihovim godinama, ono kroz što prolazite.
Ako vas dijete upita zašto plačete i zabrinuto je za vas, treba mu objasniti što se događa kako ne bi bilo zbunjeno.
Mama je trenutačno malo tužna. Svi smo nekad tužni, ali proći će to. Uskoro će mama biti bolje.
Mama plače jer ju je nešto jako pogodilo. Znaš ono kad si ti tužna jer se tvoja prijateljica ne želi igrati s tobom, ali uskoro bude sve OK? Tako je i mama sad malo tužna, bit će mama dobro za koju minutu.
Mamu jako boli ruka, opekla se na lonac. Zato mama plače, nemoj se ništa brinuti, proći će, ali sad mi idu suze jer me peče.
Djeca će shvatiti bol i suze. Ako su maleni, možda vas poljube, donesu dekicu i flaster jer se tako i vi brinete za njih. Ako su stariji, reagirat će nekako drukčije, nadam se empatijom i razumijevanjem.
Sve u svemu, znajte da je sasvim u redu zaplakati ispred djeteta. Tako pokazujete ljudskost i iskrenost, što će djeci pokazati zdrav smjer emocionalnog izražavanja.
No vaši osjećaji nisu odgovornost djece te nemojte na njih prebacivati svoje emocije i brigu za sebe, već iskoristite te trenutke da naučite djecu mehanizmima suočavanja s emocijama.
