Državnja prvakinja Hrvatske u trčanju na 100 kilometara je četdesetdevetogodišnja komercijalistica Adrijana Šimić. Ova supruga i majka dvojice sinova za sebe će uvijek reći da je neozbiljni trkač-sanjar iako već ima tri uspješno odrađene "stotke". Ne bi mijenjala niti jedan trkački dan, kada odluči trčati neku utrku, istoj se neizmjerno veseli ili ju niti ne trči, a po motivaciju, kaže, ne mora ići daleko - ona je među najbližim članovima trkačke zajednice
Trkačka sezona je vrhuncu. Trči se svugdje i trče svi, bez obzira na spol i godine, a kroz brojne škole trčanja okupljaju se i nove generacije trkača rekreativaca.
Jedna takva je i Adrijana Šimić koja za sebe kaže da čak nije trkač rekreativac, već pravi trkač sanjar. A njezina je priča jedna od onih nakon koje se lako pomisli da je sve moguće.
Zadnjih pet godina Adrijana je članica AK Sljeme, no trčanje se isprepletalo kroz njezin život od srednje škole kada je s prijateljicom trenirala u rodnoj Subotici.
Adrijana priznaje kako nije baš neki natjecatelj, ali kada odluči trčati utrku, istoj se neizmjerno veseli
Šuma u kojoj smo trenirale već je u startu bila premala, a meni je odjedanput došlo da idem trčati malo više. To "malo više" danas se pretvorilo u ultramaratonske dužine, prve utrke na 100 kilometara i prve trkačke titule.
Godine trkačkog "traženja" između samih početaka kraj jezera na Paliću (6 km od Subotice) i sedmogodišnje rekreativne karijere, presjekao je život, točnije bolest Adrijanine majke.
To je bilo s moje 32, 33 godine. Tada smo živjeli u Italiji. Nakon dva mjeseca obilaska mame, posla, brige za tatu i petogodišnjeg sina Marka završila sam u bolnici s akutnom upalom pluća. Kada sam se oporavila, vidjela sam da to neće biti dobro pa sam se odlučila početi nečime baviti.
I zahvaljujući toj nekoj tužnoj situaciji počelo je moje ozbiljnije trčanje.
Pomalo je uvriježeno mišljenje o trčanju kao samotnjačkom pothvatu, pogotovo onom ultramaratonskom. Dok je ustvari osjećaj pripadnosti i druženje ono što neraskidivo veže sve trkače, bez obzira na godine, brzinu i uspjehe, a timski duh u trčanju dolazi do izražaja znatno više nego u mnogim razvikanim ekipnim sportovima.
Ljepota je uvijek bila u zajedničkom druženju, govori Adrijana i za primjer navodi dvije godine kada je u Italiji svakodnevno trčala s dvije, tri prijateljice.S dužim trkačkim stažom stječeš otpornost i bolji si na dužinama. Godine nam tu idu u prilog.
Nalazile smo se u 5 sati i trčale 10 do 12 km. Od ponedjeljka do petka, prije posla. Subotom smo radile pauzu, a nedjeljom smo trčale 20 kilometara. Nije to bila nikakva ideja o polumaratonu ili da mi sada trčimo neku polumaratonsku dužinu.
Međutim, prvi polumaratoni su se ubzo dogodili, pomalo na nagovor drugih, a "kumovanje" trkačkih kolegica i kolega kod prijava za utrke nastavilo se do danas.
Adrijana priznaje kako nije baš neki natjecatelj, ali kada odluči trčati utrku, istoj se neizmjerno veseli ili je ne trči uopće.
Najprije je mislila kako joj je dovoljan jedan maraton. Odnosno, znala je da jedanput u životu sigurno želi otrčati tih 42,195 kilometara kolika je njegova dužina.
Prvi je bio Plitvički, 2013. koji je ponovila još dva puta kasnijih godina, a otrčala je i Ljubljanski maraton, Zagrebački, tri Sljemenska. A godinu dana nakon prvog maratona ležerno je, kao i uvijek, kada je u pitanju trčanje i Adrijana, uplivala u neizvjesne vode ultramaratona.
Bez obzira što je do tada istrčala neke legendarne domaće ultramaratonske utrke (u kategoriju ultramaratona ubrajaju se sva natjecanja čija dužina prelazi 42,195 km), nije se osjećala ultramaratonkom sve do prošle godine kada je negdje u ovo vrijeme završila svoju prvu "stotku" - Prvenstvo Hrvatske u trčanju na 100 kilometara, CRO 100, u Svetom Martinu na Muri.
Ideju o takvoj pustolovini najprije je morala podijeliti s obitelji.Stotka je dosta duga utrka i krećem u nju bez razmišljanja kada će završiti i niti u jednom trenutku ne čekam njen kraj.
Kada sam im rekla što planiram, njihova je reakcija bila katastrofalna. Posebno suprugova, na čiju je stranu stao i mlađi sin. Nikako mu nije bilo jasno zašto moram raditi nešto tako 'nenormalno'.
A oni koji dugoprugaško trčanje smatraju pomalo nenormalnom disciplinom, djelomično jesu u pravu, govori Adrijana. No njezin stil života je njezin stil života. Sve radi pomno osluškujući vlastito tijelo i s maksimalnom dozom opreza.
Adrijani Šimić je 49 godina, što je prednost u ovoj disciplini te iznimka općenito u profesionalnom sportu.
S dužim trkačkim stažom stječeš otpornost i bolji si na dužinama. Godine nam tu idu u prilog.
Iako je svetomartinsku pustolovinu ponovila i ove godine kada je osvojila titulu državne prvakinje u trčanju na 100 km, jedna pomalo već kultna "stotka" za Adrijanu ima posebnu čar - trkačko putovanje od Firenze do Faenze na kojem je zajedno s hrvatskom ultramaratonskom reprezentacijom nastupila prije pet mjeseci.
Jako sam se veselila toj utrci iako nisam ustvari znala čemu se veselim.
Utrku 100 km del Passatore zovu najtežom, najjačom i najmasovnijom "stotkom". Održava se već 45 godina, staza kreće iz centra Firenze,u Toskani, prelazi preko Apenina, penje se 48 km na otprilike 920 m nadmorske visine i spušta se u Emiliu Romagnu, u Faenzu.Za Adrijanu je trčanje savršen spoj zdravog i društvenog života
Nije mi bilo lako, iznenadila sam se nekim neočekivanim problemima i slabošću. Prije utrke su mi oticale noge pa sam malo jela i pila. Vrlo brzo u utrci sam osjetila tu neku opću slabost, ali kada sam si objasnila: A ha, ti si gladna i žedna, onda sam počela sve jesti i uspjela sam se okrijepiti. To je i karakteristično za ultre.
Kažu da u maratonu imaš jednu krizu, a na ultri ih imaš nekoliko i normalne su. Ima neke čari u pronalaženju rješenja za sve te krize. Pobjediš sam sebe, više puta i na kraju si beskrajno sretan.
Na ovoj popularnoj utrci ove se godine okupilo 2700 trkača. Za usporedbu, na 26. Zagrebačkom maratonu početkom listopada, trčalo je možda dvostruko više, u tri discipline.
Adrijani je za istrčati Passatore trebalo 11 i pol sati.
Uvijek skromna i nenametljiva, nasmijana i optimistična, ova ultramaratonka jedno je od omiljenih lica svojega Sljemena, kluba u kojem se događaju prava mala i nešto veća sportska te ljudska čuda. Tako je npr. Adrijanine troškove za Passatore u potpunosti pokrila njezina klupska prijateljica Božena.
Kako ne voli biti nešto posebna, govori da niti pripreme za njezine podvige nisu niti po čemu jako posebne.
Redovito prati klupski program i pozorno sluša savjete trenera Dragana Jankovića koji svakoga člana skenira i odmah zna koliko je tko u stanju, koliko je bio redovit na treninzima...
Dva mjeseca prije utrke trči nešto"više - i do 420 km na mjesec. Za samu stazu opskrbi se žgancima i pancetom te domaćim izotonikom i nikada ne razmišlja o njezinu kraju.
Stotka je dosta duga utrka i krećem u nju bez razmišljanja kada će završiti i niti u jednom trenutku ne čekam njen kraj. Jednostavno pustim da se događa. Velika su mi motivacija drugi trkači i navijanje, bodrenje, divni ljudi na okrepama... svi oni su dio moje utke.
Za Adrijanu je trčanje savršen spoj zdravog i društvenog života u kojem ne bi mijenjala niti jedan jedini dan. Ova pasionirana trkačica do sada nikoga nije uspjela zaraziti trčanjem, no kaže kako bi voljela da si svatko nađe neku rekreaciju, neki svoj hobi, u smislu kretanja.
Jer za velike stvari nikada nije kasno.
