Uz brojne statuse na Facebooku kojima želimo osvijestiti i prijatelje i društvo, od prihvaćanja ljepote u svim konfekcijskim veličinama do svih vrsta različitosti, uvijek se ističu oni koji pozivaju na humanost. A kada je u tom pozivu glavni lik bakica koja prodaje čajeve na stepenicama tržnice, nemoguće je ostati zatvorenog srca na dirljivost njezine životne priče

Jedan status na Facebooku u jednom danu lajkalo je 25 tisuća ljudi, a podijelilo gotovo 3.500 dobrih duša. Nije riječ o nikakvog trendu, ospskurno odjevenoj zvijezde ili političkom ismijavanju.

Riječ je o bakici Kristini Božić. Svoje godine ni sama ne zna, a svaki dan pred zoru odlazi na tržnicu u Banja Luci kako bi prodala čajeve od biljaka koje sama ubere.

Nema novaca za kupovinu štanda, zbog čega je inspekcija stalno tjera. Svaki dan tako odlazi, i ljeti i zimi, na hladne stepenice nudeći sve što ima ne bi li si osigurala osnove uvjete za život. Izgubila je jedino dijete, od tada je sama.

'Za vas koji niste iz Banja Luke priča ne mora da staje ovdje. Nije bakica iz Banja Luke ništa bitnija od bakice iz Sarajeva, Beograda, Splita, Tuzle ili bilo kojeg grada na svijetu. Jedina razlika je što ja primjećujem te ljude i razgovaram sa njima, pa vas priča više dotakne jer je ličnija i primjetite osobu kraj koje mozda prolazite inače' napisala je Slađana Trivić koja je fotografiju s dirljivim statusom napisala na svom Facebook profilu.

Nije bakica iz Banja Luke ništa bitnija od bakice iz Sarajeva, Beograda, Splita, Tuzle ili bilo kojeg grada na svijetu. Jedina razlika je što ja primjećujem te ljude i razgovaram sa njima, pa vas priča više dotakne jer je ličnija i primjetite osobu kraj koje mozda prolazite inače'

Status prenosimo i cjelosti uz poziv da sljedeći put obratimo pažnju na bakicu s neke naše tržnice, kupimo vrećicu čaja ili kilogram jabuka iz njezinog vrta. Uz osmijeh koji će joj vratiti nadu u dobre ljude.

Teska oktobarska magla je pritiskala grad. Gledala sam u promrzle ruke gundjajuci jer mi je hladno. Onda sam je ugledala. Sjedila je mirno izmedju trgovaca koji su vikali i bez rijeci stiskala kalendar. Prisla sam i sjela pored nje. Podijelila je karton sa mnom, ljuteci se sto sjedam na hladan beton. Ona je, kaze, navikla. Ne zna koliko kilometara predje do Trznice.

Probudi se u zoru, pa polako. U danu na ciji spomen se njeno lice pretvara u grc, izgubila je jedino dijete. Od tada je sama. Posao joj ne pada tesko. Tesko bi joj bilo da mora da trazi od drugih. Ove godine je vrijeme unistilo biljke pa je jedva nasla koju za prodaju. Na sirotinju, kaze, udara i covjek i Bog. Ne ljuti se. Tjerala je i inspekcija ali za stand para nema pa neka "oni gore" rade sta hoce. Ljeti je toplo, pa joj sjedenje od 7 do 16h ne predstavlja problem. Zimi je najteze.

Hladnoca sa lakocom savlada slabo staracko tijelo pa ostaje samo dok ne proda dovoljno da kupi hranu. Tada sva nada staje u neke uzurbane korake, koji kraj nje prolaze kao da ne postoji. Pitala sam je da objavim pricu a ona je naglasila da uslikam robu, pa da narod probere ako mu nesto treba jer nece milostinju. Na rastanku mi je obecala da ce se moliti za mene. Moli se kaze i za sve ljude kojima je teze nego njoj. A ima ih mnogo.

Udaljavala sam se nesigurnim korakom, stideci se svog gundjanja zbog hladnoce, problema koji su mi jutros bili veliki i neodredjenih obrisa nezahvalnosti u mom sjecanju.

Ona je tamo svaki dan. Sa nadom gleda u vase korake. Zaustavite ih na pravom mjestu.

(Dopuna: mnogo ljudi se javilo da pomogne. Pokusacu nesto da izorganizujem pa vam javim sutra da li sam uspjela i kako da to uradimo a da je ne uvrijedimo, jer ne zeli milostinju.)