Ovo je jedna od tih.

Na prvi pogled možda će vam se učiniti da je ovo priča o gubitku. Ali vjerujte nam - do kraja teksta ćete zastati. Možda ćete nekoga zagrliti malo čvršće nego inače, a možda skuhati kavu, sjesti za stol i naglas izgovoriti na čemu ste zahvalni. Nas je jedan tata potaknuo na oboje.

Povodom Dana očeva razgovarali smo s Denisom Fliderom (52) iz Zagreba, ocem dvojice dječaka - Franka (16) i Bona (12). Njih trojica i bostonski terijer Dee Dee danas čine tim koji hrabro korača dalje kroz život, noseći sa sobom ljubav njihove mame i supruge Gabi koja ih je, nakon borbe s rakom dojke, napustila 28. 11. 2024.

Denis kaže da će mu biti drago ako nekome pomogne, a znate i sami da riječ iz prve ruke znači puno. I nije se ovaj tata obratio samo samohranim roditeljima, nego i cijelim obiteljima koje često, zbog ovog užurbanog načina života, zaboravljaju na ono najvažnije.

Zajedno smo proveli gotovo 29 godina – malo je nedostajalo do punih. Odrasli smo u istom kvartu, ali naša je priča započela kasnije, na fakultetu. S vremenom smo dobili dva sina, gradili obitelj i život temeljen na istim vrijednostima. U odgoju smo uvijek bili jedno - podrška jedno drugome, oslonac i snaga.

Osjećam se neizmjerno privilegirano što sam imao priliku biti dio njezina života, što je bila moja supruga i majka naše djece. Oblikovala me kao čovjeka i kao oca. Danas, s našim sinovima, nastavljam našu priču – noseći sve ono što nam je dala i što u nama i dalje živi.

Nisam mogao zamisliti život bez nje

Govori kako si nikada nije dopuštao razmišljati o tome kako bi izgledao život bez nje. Možda bi mu ta misao prošla kroz glavu na djelić sekunde, ali nije joj davao prostora – bio je uvjeren da će sve biti u redu. Nije razmišljao o sebi niti ga je bilo strah onoga što bi moglo doći.

Danas na taj veliki gubitak gleda kroz zahvalnost, jer su imali priliku dijeliti život.

Ističe i da se u njihovoj obitelji tuga ne skriva. Prepuštaju joj se kad dođe, bilo da je riječ o tihoj tuzi ili potpunom slomu. Puste emocije, a već desetak minuta kasnije znaju se nasmijati i ispričati vic. Upravo tako prolaze kroz život – slave činjenicu da su bili predivna obitelj.

Denis nam govori da se danas više ne doživljava samo kao otac, već kao mama i tata u jednom. Našalio se kako ponekad misli da ima i više ženskih hormona nego prosječan muškarac. Otkako radi od kuće, svakodnevica s djecom postala je intenzivnija - osobito u razdoblju kada su sinovi išli u školu u suprotnim smjenama. Dok bi jednom pripremio ručak, drugi još ne bi bio spreman jesti, pa su dani često tražili strpljenje i prilagodbu.

S vremenom je, kaže, shvatio da život ne mora uvijek biti savršeno posložen da bi bio dobar. Kada se odrekneš očekivanja da sve mora biti po pravilima, postaje lakše. Nije važno hoće li ručak biti u točno određeno vrijeme - važnije mu je vidjeti da su mu djeca dobro, da ne tonu u teške misli, da imaju prijatelje, da se druže, razgovaraju, plaču i tuguju kad treba.

Danas male trenutke cijenim puno više nego prije 10 godina

Vikendi su mi najteži jer tada ostanem sam, dečki imaju svoje obaveze. Sve obitelji, bez obzira na to jesu li cijele ili nisu, prolaze kroz sličan emocionalni roller coaster - samo je kod nas koji smo sami s djecom to ponekad intenzivnije.

Tada se okrenem uspomenama i razmišljam o lijepim trenucima koje smo doživjeli skupa. Imam svoj mali ritual - ponesem putni aparat za kavu, skuham nam kavu, sjednem na klupu i onda nas dvoje popričamo, govori nam Denis, a mi ga pitamo što mu daje snagu u takvim trenucima.

S djecom i dalje odlazim na mjesta na koja smo nekad išli zajedno

Kava je oduvijek bila naš mali ritual – još od studentskih dana, svaki dan prije posla. Danas, kad skuham espresso kod kuće, imam osjećaj kao da ga pripremam za oboje.

U proljeće mijenjam cvijeće na terasi, baš kao što smo to radili zajedno, jer znam koliko ju je to veselilo. Ne bježim od tih uspomena da bi mi bilo lakše - upravo suprotno. Sve to radim s još većim guštom nego prije. Na taj način ostajem povezan s njom, i osjećam kao da je i dalje tu.

Za kraj smo pitali Denisa ima li kakvu poruku za očeve koji su se našli u teškim životnim situacijama.

Poručio bih očevima koji prolaze kroz težak period da si, prije svega, daju pravo na tugu - ali i na zahvalnost

Na ovakve situacije ne možemo utjecati, ali možemo birati kako ćemo živjeti dalje. Te dvije emocije idu zajedno - tugujte, ali budite zahvalni na vremenu koje ste imali.

Važno je i pronaći vrijeme za sebe. Ne morate sve stići. Djeca će vam biti zahvalna ako vide da brinete o sebi, jer ćete tada biti prisutniji i iskreniji. Ja sam danas s njima potpuno otvoren - bez skrivanja i uljepšavanja. Kao jedini roditelj, znam koliko je važno da uvijek budem tu za njih.

I ono najvažnije - brinite o svom mentalnom zdravlju

Potražite pomoć ako vam treba, od prijatelja ili stručnjaka. Nije sramota. Takve situacije donose puno više od same tuge i važno je ne nositi sve sam.

I ne skrivajte emocije pred djecom. Pokažite im tugu - tako im dajete dozvolu da i oni osjećaju i izraze ono što nose u sebi.

A poslao je poruku i roditeljima koji su još uvijek kompletni.

Uživajte u svakom trenutku koji imate zajedno. Budite potpuno prisutni – bilo da razgovarate ili samo sjedite zagrljeni. Tek sada vidim koliko smo zapravo rijetko bili potpuno u tom trenutku.

Držite dijete i partnericu za ruku, zagrlite ih i na trenutak pustite sve ostalo. U danu uvijek postoji barem jedna minuta za to. Nemojte to raditi zato što ‘treba’, nego zato što želite - jer takvi trenuci ostaju zauvijek s vama.

Ovim putem želimo zahvaliti Udruzi Nismo same što su nas spojili s tatom Denisom i omougćili nam da napravimo inspirativnu priču povodom Dana očeva. 

Preuzmite naše čestitke za Dan očeva.