Marina Bjeličić definitivno ne živi običan život - moglo bi se reći da ga istovremeno živi u oblacima i čvrsto na zemlji. Ljubav i karijeru pronašla je u avionima otkako je na pragu punoljetnosti odlučila postati vojni pilot.
Danas radi kao kontrolorka leta, a možda ste je nedavno spazili u medijima jer je upravo ona pozdravila naše Vatrene po povratku iz Katra u hrvatski zračni prostor, na letu koji je tog dana bio najpraćeniji na svijetu.
U sklopu našeg projekta Sve nijanse ženstvenosti sjeli smo na kavu s Marinom i saznali kako je biti žena u visinama, kako razmišlja o ženstvenosti, što je ženstvenost danas i koje bi savjete podijelila s drugim ženama.
Kako je došlo do toga da si postala pilot, a potom i kontrolorka leta?
Igrom slučaja, kad su u srednjoj školi došla dva pilota čija je misija bila predstaviti nam svoje zanimanje pod geslom "Prihvati izazov, postani vojni pilot".
Napravili su prezentaciju, objasnili kakav je to posao i proceduru prijave… I znala sam da je to to, tamo idem. Zanimljivo je da prije toga nikad nisam razmišljala o avionima jer sam bila užasno klaustrofobična, ali nakon prvog leta avionom zaključila sam: mogu ja to.
Jesi li tad već imala svijest o tome da je to "nežensko" zanimanje?
O, da.
Je li ti to stvaralo nedoumice? U smislu kako će te kolege prihvatiti, kako ćeš se snaći u muškoj okolini i profesiji na neki način? Kako su tvoji kolege reagirali na tebe kad si počela raditi?
Nije jer sam dijete MIOC-a i naš razred je već bio dominantno muški. Nikad s tim nisam imala problema, pa nisam ni razmišljala o tome kako ću se snaći. Prijavila sam se, selekcija je bila vrlo teška, s puno psihofizičkih testova i liječničkih pregleda, tzv. laširanjem u kojem s 18 godina dobivaš aviončić u ruke i sam voziš oko aerodroma… Od nas 18, osam kandidata je putem otpalo.
Gledali su me drugačije neko vrijeme dok se nisu navikli, ali ne mogu se žaliti da sam osjetila neki seksizam.
Gledali su me drugačije neko vrijeme dok se nisu navikli, ali ne mogu se žaliti da sam osjetila neki seksizam. Postavila sam si red, rad i disciplinu u glavi. Naprosto trebaš raditi svoj posao i tvoj trud će pokazati jesi li za to ili nisi.
U jednom je trenutku na trećoj godini došlo do trzavica, kad smo se dijelili na helikoptere i avione. Bilo je "skandalozno" što sam došla na avion jer sam tad bila tek druga žena koja je dobila avion za daljnje školovanje, sve druge išle su na helikopter.
Po meni je helikopter čak puno izazovniji što se tiče koordinacije pokreta i teško ga je savladati, no mi smo bili Top Gun generacija – mislili smo da ćemo letjeti ne znam što. Tako da je odjeknulo kad sam dobila avion. Bilo je kolega kojima to nije leglo, naročito jednom koji se zamišljao kao pilot MiG-a, a završio je na helikopteru.
Nezgodno je kad si uvjeren da ti nešto pripada, a nemaš pokrića za to.
Nekako sam uvijek primjećivala da muškarci imaju tendenciju precjenjivati se, a žene, koliko god sposobne i talentirane, imaju manjak samopouzdanja. Stalno se preispitujemo: je li je to OK, jesam li mogla bolje, možda da probam nešto drugo ili lakše. Fali nam još borbenosti i sigurnosti. Kad sam se prijavila za vojnog pilota, pitali su me: "Zašto bi ti od tisuću kandidata prošla?" Ja sam samo razmišljala: "A zašto ja ne bih prošla?"
Ironija je što se iz nesigurnosti ili manjka samopouzdanja mnogi neće odvažiti i slušati sebe, a kad bi se upustili u taj rizik, upravo bi ih to učinilo sretnijima i sigurnijima u sebe.
Upravo to! Samopouzdanje. Danas je puno više mogućnosti nego prije i drago mi je što kod mlađih generacija vidim sve veći pomak nabolje. Primjećujem veću jednakost, cure više nisu tako "mimozaste" kakvima smo ih navikli smatrati. Djevojčice se bave sportom i igricama, sve više žena prijavljuje se za kontrolora leta i uspješno prolaze testove…
Percepcija je da su za pilota i kontrolora leta potrebna hladna glava, gotovo robotska smirenost i točnost – pa ga ljudi nesvjesno i automatski pripisuju muškarcima. Što misliš o toj percepciji i koje su tvoje ("ženstvene") osobine koje smatraš prednostima u svojem poslu?
Imam jako puno energije, brzo mislim i komunikativna sam. Volim multitasking. Neki tvrde da je to mit, no vjerujem da smo mi žene bolje u odrađivanju više zadataka odjednom. Žene koje rade sa mnom su super kontrolorke. Uspješno obavljaju puno stvari odjednom - na jednu stranu telefoniraju, na drugu signaliziraju… Kod nas je: brzo misli i još brže djeluj, a da su pritom to sve dobre odluke.
Danas je sve teže govoriti o ženstvenosti i "ženskim" osobinama, a da te netko ne proglasi seksistom. Neki tvrde da su razlike biološki uvjetovane, neki da bi ih društvo trebalo "popraviti". Kako ti gledaš na njih?
Ne moramo skrivati razlike. One su tu, postoje, trebamo ih prihvatiti i izvući najbolje iz njih. Zašto bi to bio minus ili slabost, kako se često provlači kroz priču?
Zanimljivo je da prije toga nikad nisam razmišljala o avionima jer sam bila klaustrofobična, ali nakon prvog leta sam zaključila: mogu ja to.
Kad pogledam tradicionalno ženska zanimanja poput medicinske sestre ili odgajateljice u vrtiću – to su stvarno teški poslovi koje ne može raditi svatko i koji emocionalno i psihički iscrpljuju. Koliko god se nježnost i osjećajnost smatrale "slabijim" osobinama, mislim da upravo tu leži snaga naše ženstvenosti. Mi ćemo si dozvoliti da se raspadnemo ako treba, ali sutra ustajemo kao nove i idemo dalje. Možda možemo puno trpjeti, ali zato kad nas prebaci…
Dugo je vremena vladao određen stereotip ženstvenosti i toga što ona podrazumijeva. Jesi li se ikad ulovila da razmišljaš o svojoj ženstvenosti kroz tu prizmu? Što je za tebe ženstvenost?
Ženstvenost dolazi u svim oblicima. Ne mora žena biti super top sređena da bi netko rekao kako je ženstvena. Ja sam sebi najbolja u trenirkama, tajicama i tenisicama – to sam ja. Osjećam se moćno, kao da sve mogu, vraća me u neki zen i početne postavke. Ženstvenost je za mene više energija koju odašilješ.
Te su percepcije različite od osobe do osobe, a često nemaju veze s onim što nam se nameće kao ženstveno. Moji roditelji imali su tradicionalniju viziju obitelji i života, za njih su žene i sport već bili čudna kombinacija, a kamoli žena vojni pilot. Bili su šokirani i mnogo su se brinuli, ispala sam sve kontra od onog što su zamišljali.
Što ti tvoji roditelji kažu danas?
Izrazito su ponosni na mene. Tata mi je rekao: "Dobro da me nisi slušala."
Roditelji uče djecu, ali i djeca uče roditelje. Pomaknu njihove granice, načine na koji razmišljaju…
Koliko god se nježnost i osjećajnost smatrale „slabijim“ osobinama, mislim da upravo tu leži snaga naše ženstvenosti.
To sad vidim u njihovu odnosu s unucima. Kad sam kao mala htjela trenirati gimnastiku, oni su imali viziju da sport nije za cure. A sad kad moja kći ide na atletiku, samo što ne razvijaju transparente na tribinama, ha-ha. Dive joj se kako je žilava, borbena…
Koji je najbolji savjet koji si dobila? Koji bi savjet prenijela svojoj djeci i drugim ženama?
Moj partner radi kao pilot za stranu tvrtku, pa zna biti odsutan. Jedan kolega mi je davno rekao da to neće ići jer ne možemo odgajati djecu s takvim karijerama.
No, da sam čekala savršen trenutak, to se još uvijek ne bi dogodilo. Znamo se još iz vojske, prolazili smo kroz razne izazove i nisam nikad htjela kočiti karijeru svojem partneru jer nije niti on kočio moju.
Da mi je itko ikad rekao da moram biti doma s djecom jer će jedino tako funkcionirati, rekla bih mu: hvala, bok. Ovako smo išli grlom u jagode, dobili smo dvoje djece i u hodu zajednički rješavali izazove. Sve je dosta dobro ispalo.
Nisam se dugo čula ni vidjela s kolegom koji je sumnjao, ali bih mu voljela reći: vidiš da se može. Tako da, ono što sam naučila i što bih savjetovala jest: nemoj se obazirati na priče i nemoj se bojati. Čak i ako pogriješiš, u redu je, svi radimo greške. To su me upravo ženske instruktorice naučile. Budi svoja i slijedi svoje vizije.
Ženstvenost je za mene energija koju odašiljaš.
Za svoju djecu želim samo da budu sretna. Najtužnije mi je vidjeti ljude koji su zaglavili na poslu koji ne vole. Tu počinju svakodnevni stres i frustracije, koji se prelijevaju na ostale sfere života.
Jesi li ti sretna?
U tridesetima sam počela shvaćati što je bitno, a što nije. Sada, na pragu četrdesetih, mogu reći da je sve dobro ispalo. Dok sam bila mlađa, to se sve činilo tako daleko i zastrašujuće, a sada osjećam kako su ovo baš dobre godine. Sretna sam.