Nichola Gutgold: "Javnost ima problem sa ženama koje su snažne, ljute zbog nečega"

Razgovarali smo s profesoricom Nicholom Gutgold sa Sveučilišta u Pensilvanyji. Profesorica Gutgold komunikologinja je i autorica, a bavi se tematikom žena u politici. U Zagreb je došla predstaviti autobiografiju bivše američke prve dame Michelle Obame i studentima "na Edward Bernays University Collegeu" održati Masterclass predavanje o važnosti javnog nastupa.

S nama je razgovarala o ženama na ključnim političkim pozicijama u Europi i SAD-u te fenomenu mlade aktivistice Grete Thunberg.

Pozdrav, Nichola. Došli ste u Zagreb kako biste govorili o knjizi Michele Obame, ''Becoming'', u kojoj iznosi detalje o svom životu, od odrastanja u Chicagu do Bijele kuće. Što je po Vama tajna njezina svjetskog uspjeha?

Smatram da je Michele Obama zanimljiva tolikom broju ljudi zbog više razloga. Ženama je ona primjer moderne, zaposlene žene, koja objašnjava izazove s kojima se susrela kada je politička karijera njezina supruga počela slabjeti. Bila je mlada majka, s vlastitom karijerom, a mnoge žene u SAD-u mogu se poistovjetiti s tim, rekla bih čak i globalno. Smatram da je također srušila barijere kao prva Afroamerikanka prva dama SAD-a. Također je jednako kvalificirana kao i njezin suprug. Da je htjela odabrati politički put, imala bi svako pravo na to. Prema životopisu, bila bi jednako kvalificirana postati predsjednica kao i njezin suprug. To je uistinu moderna prva dama u Bijeloj kući.

Mislite li da je Michele možda podignula letvicu za buduće prve dame i možda prvu gospodu?

Da, i to na više načina. Dok je bila prva dama, pokrenula je inicijativu za poticanje mladih ljudi da budu aktivniji i jedu zdravije, i to je bio dobar način za poticanje svih Amerikanaca da budu zdraviji. Njezina platforma kao prve dame je bila odlična. Smatram da je znala što točno želi raditi kao prva dama čim je gospodin Obama izabran za predsjednika. Rekla je da će biti "glavna mama" jer je tada imala dvije poprilično male kćeri. Nije se brinula o davanju političkih izjava ili doprinosu suprugovoj administraciji, bila je fokusirana na obitelj. Mislim da svaka prva dama koja je fokusirana i zna što želi raditi u toj ulozi podiže letvicu i pokazuje ženama da imamo izbor i da je u redu fokusirati se na obitelj ili raditi izvan doma.

Što biste naveli kao njezino najveće postignuće u ulozi prve dame?

Mislim da ih ima nekoliko. Njezina knjiga ''Becoming'' predivni su, iskreni memoari koji omogućavaju čitatelju shvaćanje izazova koje su prošli ona i njezina obitelj ulaskom u javnu sferu. To je samo jedan od svih njezinih doprinosa. Njezini memoari, njezina biografija ''Becoming'' prava je ostavština za nju. Smatram da je i gracioznost kojom je obnašala dužnost prve dame bila zapažena. Mnogo je radila na stvarima koje je smatrala važnima. Još uvijek je mlada, tek je u pedesetima, i njezino nasljeđe sigurno će biti vidljivo i nakon mandata prve dame, kada se ponovno vrati u fokus javnosti.

Trenutačni predsjednik i njegova obitelj potpuna su suprotnost Obamama, no zanima me žena koja je izgubila izbore 2016. godine, Hillary Clinton. Napisali ste knjigu o njezinoj kampanji 2008. Napisali ste da nije izgubila, već da je pobijedila te godine, ali rekla bih da je 2016. definitivno bio njezin poraz. Jesu li možda njezin imidž u javnosti i stil komunikacije pridonijeli tome?

Razlog zbog kojeg sam tu knjigu nazvala ''Zašto je Hillary Clinton pobijedila 2008.'' jest to što je prvi put u povijesti SAD-a žena bila ravnopravan kandidat za predsjednika, ne samo simboličan. Nitko nije sumnjao u to da bi ona mogla postati predsjednica, što s kandidatkinjama prije nje nije bio slučaj. Većina medija i javnosti prijašnje kandidatkinje za američkog predsjednika smatrala je simboličnim kandidatima koji su se kandidirali samo kako bi pokazali da mogu biti u predsjedničkoj utrci. No ne i Hillary Clinton. Retorički i povijesno govoreći, bila je velika pobjednica u smislu promicanja ženskih kandidatkinja za predsjednicu SAD-a. To je poput društvenih igrara, kada je igra gotova i netko razmišlja zašto drugi kandidat nije pobijedio. Mislim da je pošteno reći da je Barack Obama 2008. potpuno zasjenio ostale kandidate. Napravio je nešto što rade uspješni političari – osvojio je državu, odnosno osvojio je cijeli svijet. "Obama groznica" nije zahvatila samo SAD, već cijeli svijet jer je bio promjena.

Također bih spomenula da je 1972. Shirley Chisholm bila kandidatkinja za predsjednika SAD-a. Bila je kongresnica iz New Yorka. Svoju rasu opisala je kao dvostruki nedostatak. Bila je žena i bila je crnkinja. Kada bi ušla u prostoriju i rekla da je kandidatkinja za predsjednika SAD-a, ljudi bi joj se smijali u lice. Mislili su da je poludjela. Jedan od zaključaka njezine kampanje jest taj da je država više seksistička nego rasistička. Predvidjela je da ćemo imati prvog afroameričkog predsjednika prije prve predsjednice. Smatram da je poraz Hillary Clinton 2008. više pobjeda Baracka Obame. Često govorim studentima da možeš napraviti sve ispravno i svejedno završi pogrešno. Ne kažem da je sve napravila ispravno 2008. godine. Glasala je za Irački rat, što mnogi birači nisu prihvaćali 2008. godine. Barack Obama osvojio je SAD, zaista je privukao pažnju, a to je ono što svaki uspješan političar želi. Hillary Clinton nije uspjela privući pažnju onako kako je to učinio Barack Obama.

Što mislite o 2016. i njezinu porazu od Donalda Trumpa?

Ponovno smo imali potpuno drugačijeg kandidata, Donalda Trumpa, koji nikada nije bio u politici, ali je bio televizijska zvijeda. Njegov slogan ''Make America great again'' bio je posvuda. Na bejzbolskim kapama, reklamama, posvuda. Mislim da gospođa Clinton nije uspjela svojim sloganom privući pažnju publike na način na koji je on uspio. Mislim da je to bio izazov. Ako ćemo analizirati, ona je dobila mnogo više glasova od njega, ali zbog našeg izbornog sustava on je pobjedio. Osvojio je glasove u tri ključne savezne države, što je manje od 80.000 glasova, ali su mu omogućili mandat. Nije jednostavno reći da nešto nije učinila ispravno. Ponovno su mediji istaknuli Trumpovu utrku, mislili su da je lik iz romana, mnogi mediji nisu vjerovali da može pobijediti. Postojali su skriveni glasači, ljudi koji ne bi priznali da su glasali za Trumpa, ali jesu. Zbog svih tih razloga, ali i mnogih drugih njezina kampanja nije dobro odjeknula.

Mislite li da će ponovno u utrku 2020.?

Mislim da neće. Mislim da je Hillary Clinton javna službenica koja razumije da je njezino vrijeme služenja došlo i prošlo u ulogama koje je obnašala. Mislim da neće nestati iz javnog života, bitna je američka patriotkinja i bivša državna tajnica. Vidjet ćemo je u američkom javnom životu, ali bi me iznenadilo da se ponovno kandidira za predsjednicu.

Bila je prva dama, dva puta kandidatkinja i predsjedala je nekim uredima. Mislite li da je promijenila nešto u politici SAD-a?

Da. Bila je diplomat s najviše globalnih putovanja na poziciji državne tajnice. Mislim da je promijenila ulogu prve dame SAD-a, pomaknula je mnoge granice. Nikada nismo imali prvu damu koja je izabrana na dužnost. Bit će u povijesnim knjigama zbog mnogih doprinosa. Prije nje nije bilo žene koja je to postigla. Činjenica da je izabrana na dužnost nakon što je bila prva dama ostat će dio povijesti. Smatram da je to redefiniralo ulogu prve dame.

Sve više žena zauzima ključne političke uloge, imamo primjer Nancy Pelosi u američkom Senatu i Ursule von der Leyen u Europskoj komisiji. Općenito govoreći, što biste naveli kao razlike u političkoj retorici muškaraca i žena? Postoje li ili je to ipak individualno?

Mislim da postoje neke razlike, ali također smatram da muškarci i žene nisu cjeloviti, nedjeljivi. Postoji istraživački smjer koji se zove ženska politička retorika, možda ste čuli za to.
To je kada političar ili političarka koriste svoje životno iskustvo kao bazu svojih političkih ideja. Obje žene koje ste spomenuli to rade. Obje su majke, Nancy Pelosi je baka i često naglašava svoje majčinsko iskustvo kao dokaz da može biti dobar vođa. I mislim da je to promjena. Trenutačno radim na novoj knjizi s doktoricom Grbešom sa Sveučilišta u Zagrebu i otkrile smo organizaciju u SAD-u ''Moms running'', političku organizaciju za žene koje su majke i bore se za političke pozicije. Mislim da ćemo vidjeti još žena poput onih koje ste spomenuli, još žena u politici koje imaju obitelj. Jesu li drukčije prema načinu na koji se izražavaju? Mislim da je spominjanje obitelji razlika, žene koriste iskustvo majčinstva kao temelj stvaranja svoje vjerodostojnosti, kao dokaz da se mogu nositi s izazovnim situacijama. Smatram to veoma pozitivnim. Ne tako davno, žene koje su se borile za političke pozicije i bile majke skrivale su da imaju malu djecu, nisu ih spominjale u govorima. Viđenje većine glasača bilo je da ako imaju obitelj, neće imati vremena posvetiti se svojoj političkoj ulozi.

Ovdje ste i kako biste sa studentima razgovarali o važnosti javnog govora u digitalnom dobu. Zašto je to bitno?

Već 30 godina podučavam javni govor. Kada sam tek počela predavati na sveučilištu, studenti su se tresli kada bih donijela kameru i rekla da ću snimati njihove govore i analizirati ih da vidimo što se može poboljšati. Neki su mi rekli da su čekali do posljednjeg predavanja kako bi stali za govornicu jer su se toliko bojali javnog govora. Sada im je to potpuno drukčije. Pojavom pametnih telefona, pojavom YouTubea, promijenilo se i razmišljanje studenata i digitalne komunikacije koja im omogućava da ih se snima. Vjerojatnost da će bilo tko od nas imati intervju za posao putem Skypea, Google grupe ili nekog drugog videoformata je velika. Činjenica da koristimo Facetime u komunikaciji također, kao i to što studenti slušaju online predavanja češće nego dosad. Bitno je biti dobar komunikator ispred kamere. Započet ću predavanje primjerom kako je ne tako davno Martin Luther King održao govor u Washingtonu gdje je govorio o svom snu. Bio je grandiozan, vikao je glasno. Tada nisu imali mikrofone? Sada imamo stvari poput TEDtalksa, koji su javni govor učinili elektroničkim, intimnim, razgovornim, zabavnim. To je studentima zanimljivo. Mogu vježbati. Ako imaju pametni telefon, imaju vlastito pomagalo za javni govor. To je promijenilo mentalitet studenata koji su se bojali biti ispred kamere. Sada kažu da to mogu. Uvijek im kažem: 'Svidjet će vam se što vidite, izgledate bolje na kameri nego što mislite.' Želim da steknu samopouzdanje ispred kamere jer mislim da je bitno da se svi vidimo na televiziji.

Možete li komentirati mladu aktivisticu Gretu Thunberg? Usredotočila se na klimatske promjene, ali je njezina hrabrost povela i razgovore o seksualizaciji mladih djevojaka i komunikacijskom stilu žena koje nastupaju bez ispričavanja pa ih se percipira kao bezobrazne.

Mislim da je Greta skrenula mnogo pozornosti na klimatske promjene. Nije li to ono što javni govor treba učiniti? Treba potaknuti rasprave. Posebno vezano za njezinu temu, želi izazvati kontroverze, pokazati da je ljuta zbog svoje pozicije u svijetu u kojem se vođe ne fokusiraju onoliko koliko bi ona željela na probleme klimatskih promjena. Jedino želim da je ona ta koja je inspirirana da govori, da joj odrasli ne govore što da kaže. Mislim da ju ne trebamo kritizirati. Kao što kažem studentima "govori glasno i govori dobro". Gledala sam njezin govor nekoliko puta da vidim što je toliko za osudu. Ne volim kritizirati djecu, nikada ju ne bih kritizirala. U SAD-u imamo slobodu govora. U većini država postoji sloboda govora i moramo obratiti pažnju. Mislim da je i kritiziranje nje na bazi spola. Javnost ima problem sa ženama koje su snažne, ljute zbog nečega. Ona je 16-godišnjakinja koja je iskrena u svojim prosvjedima. Želi promjenu, želi da je slušaju. Mislim da je sjajna. U SAD-u se, ne tako davno, dogodila pucnjava u srednjoj školi u Parklandu na Floridi. Učenici malo stariji od Grete, neki i njezinih godina, bili su neki od najsposobnijih glasnogovornika. Imamo izraz u SAD-u "iz dječjih usta". Mislim da su djeca mudra i da Gretu trebamo poštovati zbog njezine volje da progovori.