"Odustajem od frajera. Udomila bih psa. Ili da uzmem zeca? Ne, pregrist će mi sve žice. Možda ću konačno početi kuhati i pisati blog. Možemo i zajedno, što ti misliš?" žalila sam se prijateljici s kojom sam bila u istom problemu.

Bliže četrdesetima nego tridesetima, bez kučeta i mačeta, svjetlosnim godinama udaljene od potencijalne ljubavi, u duetu smo pjevale: Isolation is not good for me. Korona je došla u najgore vrijeme.

A da se ulogiramo na Tinder?, optimistično je predložila Jelena.
Ma kakav Tinder, to je za ekipu koja traži seks. Ne zanima me to, ja bih nekoga s kime mogu suvislo razgovarati, odmahnula sam rukom.

Tako je bilo nekad. Korona je promijenila sve. Sad su svi na Tinderu. Čula sam se s Larom, ona je totalno u tome. Neumorno se upoznaje s frajerima i nakon nekoliko poruka prebacuju se na dopisivanje mailom. Kad vidi kako frajer diše, čuje se s njim preko neke aplikacije koja skriva broj telefona. Osjete li vibru, dogovaraju se za kavu ili šetnju po Jarunu. Okej, i sama kaže da treba nešto truda i energije, ali sad je u vezi s jednim arhitektom iz Rijeke koji idući tjedan stiže u Zagreb.
Uostalom, nemamo što izgubiti. To sad svi rade, uvjeravala me Jelena – i uvjerila me.

Nakon kraćeg razmišljanja zaključila sam da ako može Lara, mogu i ja. Uostalom, baš bi mi dobro došao neki arhitekt. Ma može i građevinar pa da konačno srušim zid između kuhinje i boravka...

Skuhala sam kavu, pustila Ain't no mountain high enough i bacila se na traženje profilne fotke. Doline, rijeke i planine iz refrena opjevale su se po treći put dok sam i dalje mozgala hoću li staviti fotografiju koja je snimljena dok su teretane još uvijek radile ili objaviti crno-bijeli art na kojem me ni mama ne bi prepoznala. Što ako me prepozna netko s posla?

Odabrala sam umjetničku. Ostatak galerije popunila sam šumskim motivima; bilo bi super kad bi mi se javio frajer s kojim bih mogla planinariti ili voziti bicikl. Odgovorila sam na osnovna pitanja u granicama iskrenosti i ta-daaa - evo me na Tinderu! Da vidimo što se nudi.

Oduševljeno sam prepričavala Jeleni da sam naišla na pristojnog provokatora, zaigranog, ali zrelog dečka s kojim je razgovor izlet u zabavni park, ali bez kuće strave, kao što je bio slučaj s prošlim tipom.

Mario ima krunicu oko vrata i hrvatski grb na zidu. Volim Hrvatsku, ali puno suptilnije od njega, pa kidam ulijevo.

Pero je instruktor gitare, nesuđeni nutricionist, bivši arhitekt (!). Uzbuđeno čitam dalje: Nisam za hiperaktivnosti i vječita putovanja, za to ti treba pesek, a ne muškarac. Khm. Možda mi Pero ipak nije suđen.

Robertu, koji ama baš ništa nije napisao o sebi, očajnički treba sna. Podočnjaci su mu do brade, a složio je izraz lica kao da je okinuo selfie taman kad je krenuo potres. Neću ga uznemiravati, možda ga je netko prisilio da se ulogira.

Borna s plavim očima ima pločice na trbuhu i ne ustručava ih se pokazati. Na fotografijama mazi mačku, jaše slona u Indiji, penje se po planini i svira didžeridu kraj bazena. Iako ne radi sve to u isto vrijeme, predobar je da bi bio stvaran. Je li stvaran? Sumnjam.

Dok sam polako gubila svaku nadu svajpajući ulijevo (tinderski žargon za odbijanje partnera bezbrižnim listanjem profila) – pojavio se on. Dečko s pametnim očima i širokim osmijehom. Djeluje autentično, ima simpatičan profil i što je najbolje, citira autora kojeg sam obožavala na faksu. Wo-hoo, it's a match!

AKO MOŽEMO TIPKATI ŠEST SATI U KOMADU, SIGURNO BISMO I U STVARNOSTI FUNKCIONIRALI. ILI?

Uletjela sam mu s pitanjem vezanim za dotičnog autora i nisam se ni snašla, a već smo zapalili tipkovnice. Knjige, filmovi, hrana, egzistencijalizam, vino, planinarske rute… teme su se redale jedna za drugom kao da se poznajemo još iz pješčanika.

Dopisivanje su prekinule izdajničke jutarnje ptičice, a mi smo si poželjeli laku noć. Ako možemo tipkati šest sati u komadu, sigurno bismo i u stvarnosti funkcionirali.

Pazi frajera kojeg sam našla na Tinderu, poslala sam sutradan poruku Lari i proslijedila joj njegovu fotografiju.

Bježi od njega!, odgovorila je i poslala mi niz opscenih, uznemirujućih fotki u koje se treba dobro zagledati da bi se upalila lampica što zapravo prikazuju.

Dopisivala sam se s tim likom. Nije normalan. Krenulo je sve idilično, a onda me počeo terorizirati perverznim fotkama. On ne traži vezu, eventualno se nada da će nekoga zavezati, ispričala mi je.

Što je, tu je. Otpisala sam pametne oči i nakon nekoliko dana ponovno se ulogirala na Tinder. Uostalom, ni Rim nije izgrađen za jedan dan pa sam se vratila listanju profila i čitanju poruka.

Karlo: Bok, kako si?
Zok: Volio bih upoznati nekoga tko zna što želi i ne boji se to pokazati
Lud: I, kako provodiš vrijeme na Tinderu? Jel ti se posrećilo?
I.M: Znamo li se odnekud?
Rob: Šta ima?
Neven: Jel ti to prava boja kose?
Markec: Kako si provodila vrijeme u izolaciji?
Borut: Tražiš li avanturu?
Mario: Što kažeš na 22 cm?

Ženomrsce ne toleriram, a nisam naklonjena ni dosadnim uletima, ma koliko god mi je privlačno ono što vidim. Možda sam idealist, ali treba mi koje zrnce kreativnosti da krenem u priču. Ne koristi li mozak, teško da ćemo naći zajednički jezik.

Plakanje od smijeha zamijenio je razgovor u stilu dviju tetki koje pletu goblene kraj kamina jedne siječanjske večeri. Toliko smo bili opušteni da smo u jednom trenutku počeli zijevati.

Što ćeš ponijeti na naš virtualni piknik?, pitao je Ivan i natjerao me na razmišljanje. Nisam se ni snašla, a već smo ispucavali emojije kojima suze frcaju iz očiju od smijeha.

Oduševljeno sam prepričavala Jeleni da sam naišla na pristojnog provokatora, zaigranog, ali zrelog dečka s kojim je razgovor izlet u zabavni park, ali bez kuće strave, kao što je bio slučaj s prošlim tipom. Nakon nekoliko dana odlučili smo se i za virtualni piknik. Dogovorili smo točan sat i svatko sa svoje strane slušalice napeto je iščekivao što će se dogoditi.

PLAKANJE OD SMIJEHA I MONOLOG NAD MONOLOZIMA

Bok, ja sam Ivan. Što si ponijela na piknik?, čuo se privlačni bas obojen istarskim naglaskom. Razgovor nas je odveo do Poreča u kojem živi. Zatim do ribe koju lovi. Pričali smo o njegovim iskustvima na Tinderu. Prisjetio se djevojke koja ga tijekom cijele večeri nije niti jednom nije pogledala u oči. Pričali smo o svemu i svačemu. I nismo se niti jednom nasmijali.

Plakanje od smijeha zamijenio je razgovor u stilu dviju tetki koje pletu goblene kraj kamina jedne siječanjske večeri. Toliko smo bili opušteni da smo u jednom trenutku počeli zijevati. Pozdravili smo se dobronamjerno, svatko sa svojim izgovorom (on je bio gladan, a mene su pojeli komarci). Nismo se više nikada čuli. Izgleda da smo se prešutno dogovorili, između „zijeeev“ i „uaaa“ da jednostavno nismo kliknuli.

Nemam sreće s Tinderom, mislim da ću obrisati profil. Treba imati vremena na bacanje za to besciljno dopisivanje. Fora je do neke mjere jer možeš puno naučiti o ljudima, ali osim toga…, pričala sam Lari svoje iskustvo, a ona mi se na žalopojke velikodušno ponudila da će mi odabrati dečka svojim pronicljivim prstom.

Evogac, David je taj! Voli planinariti, visok je, zgodan i simpatično piše, entuzijastično je zasvajpala Lara i složila mi match u manje od minute.

Kao "stara iskusnjara" sa stažem na Tinderu od tri tjedna nisam gubila vrijeme. David i ja smo se kratko dopisivali da bismo se zatim čuli i dogovorili da se vidimo. Nakon kratkog odmjeravanja sjeli smo na pivo i zatim je krenuo monolog nad monolozima.

Zgodni David pričao je kako su mu prošli tjedan ukrali bicikl. I kako ima problema sa želucem. O tome kako bi mogao biti jako uspješan da mu šef nije budala. Čula sam štošta o njegovim bivšim curama – dobre, ali nedovoljno pametne/lijepe/uspješne. I to sve u manje od 45 minuta!

David je bio pobjednik svake priče koju je ispričao, a najviše je uživao slušajući svoj glas. Negdje između njegovih reminiscencija s putovanja i zaključka da je jednostavno predobar za firmu u kojoj radi, odlutala sam u razmišljanja o tome koliko su se promijenila pravila za ljubav u doba korone, ali ja nisam. Još uvijek mi je najbitnije očima nevidljivo.

Možda je ipak pravi trenutak da otvorim taj nedosanjani blog i krenem u spašavanje jednog mješanca, a Tinderu poručujem - no hard feelings.

Iako je pomno složen tako da hrani nadu u ljubav na prvi svajp i predstavlja idealnu kulisu za kakvu romantičnu komediju, dobro je zadržati hladnu glavu i procijeniti gdje prestaje razum, a počinje znanstvena fantastika.

Bilo je zabavno dok je trajalo, a ponovi li se izolacija, tko zna – možda me nagovore na Iskricu ili OkCupida.