Svi vi, koji ste nekad bili studenti, zapitate li se ponekad - čime sam se ono točno bavio/la u svoje slobodno vrijeme na zadnjim godinama fakulteta? Meni primjerice to uvijek padne na pamet kada upoznam studente koji već jako dobro znaju što žele, imaju svoju razvijenu poslovnu ideju i svu energiju usmjerenu prema ostvarivanju svog sna.
Jedna od takvih studentica je upravo Ivona Oštrić. Na prvu samozatajna no, kažu mi njezini prijatelji, jako otvorena kada stekne vaše povjerenje te iznimno talentirana i posebna djevojka.
Ivona je na zadnjoj godini Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu i već od početka studiranja sudjeluje na raznim isložbama, kako unutar tako i izvan fakulteta. Sada je pokrenula i svoj brand OSTRICH.
Upravo je OSTRICH jedan od sponzora konferencije Lean In Zagreb “Power to transform” koja se uskoro održava u Zagrebu, a na kojoj će o najvažnijim transformativnim trenucima pričati jedne od najuspješnijih žena hrvatskog i svjetskog biznisa, poduzetništva, medija i techa.
S obzirom da će govornici na konferenciji biti iskusne i uspješne žene poput odvjetnice Jadranke Sloković, uspješne poduzetnice i mentorice na Zadovoljna akademiji Ivane Urem Marohnić, blogerice i poduzetnica Elle Dvornik - željeli smo upoznati i mlade snage hrvatskog modnog dizajna (i poduzetništva) i upiti malo te njihove snažne životne energije. Stoga sam popričala upravo s Ivonom Oštrić.
Vjerujem da će Ivona svojim odgovorima neke od vas podsjetiti zašto zapravo vole svoj posao, zašto je lijepo slijediti svoje snove, putovati i ulagati u obrazovanje… I ne previše planirati.
Ivona, koji vam je najljepši dio dizajnerskog posla, a koji najteži?
Najljepši dio je sami početak. Još kada je sve u glavi. Događalo mi se da sam cijele kolekcije osmislila u glavi u pet minuta, i tek nakon par dana stavila na papir. U tim trenucima postoji određena doza adrenalina, gdje sam znala potrošiti toliko papira i olovaka, da sam doslovno spavala na njima. U tom početnom procesu si još uvijek sam i jedva čekaš vidjeti krajnji rezultat.
Najteži, joj, iako bi možda to trebala prešutjeti, ali imala sam problema s tkaninama. Za svoju prvu kolekciju sam izabrala kombinaciju vunenih tkanina zelene i crvene boje. To je bio fijasko, izgledalo je kao neko božićno čudovište. Mučila sam se s tim neko vrijeme, no kroz rad, sve je došlo na svoje i sada točno znam što će dobro izgledati, a što neće. Također, ne ispadne sve kako ste si zamislili u glavi ili skicirali na papiru. S tim sam imala problema u početku jer to nisam nikako prihvaćala. Sada sam se naučila boriti s tim.
Još jedna bitna stavka su financije. Sve financiram sama, a ti troškovi stvarno znaju biti visoki - a nitko ne garantira da će ti se vratiti. To je problem svakog mladog dizajnera i rekla bih jedan od većih razloga zašto ljudi odustanu, što mi je sasvim jasno, i ja sam bila u takvim situacijama. Jednostavno dođeš do kraja i pitaš se: “Isplati li se sve ovo?”. Pa se sljedeće jutro probudiš sa istim onim adrenalinom o kojem sam pričala na početku i kreneš dalje.
Kako izgleda jedan vaš uobičajeni radni dan?
Probudim se, odradim trening trčanja, meditiram pola sata, popijem toplu vodu s limunom… Ne, šalim se. Nisam jutarnji tip, tako da ću dio do podneva preskočiti. Prvo provjerim društvene mreže, logično, što svaki millennials prvo napravi. Zatim odlazim u svoj atelje gdje se stvaraju sve ludosti koje vi kasnije gledate preko mog profila. U ateljeu nekad znam biti po par sati, nekad vrlo kratko. U početku sam ga izbjegavala jer mi je imao neku lošu vibru. Sve ovisi kako se osjećam i koliko ću se dati taj dan.
Ne planiram unaprijed, sve ide svojim tokom, tako da zna biti dana kada sam apsolutno beskorisna, a zna biti i onih dana kada sam hiper produktivna. Noćni sam tip, tada me najviše pukne inspiracija. I ovaj intervju pišem u 1:03. Više sam introvert, tako da mi to “samačko” vrijeme odgovara. A i nadoknadim sve preko vikenda.
Dosta ulažete u obrazovanje i konstantne dodatne edukacije, je li vam se to pokazalo uspješnim i zašto?
Majka mi je oduvijek govorila da će za obrazovanje uvijek dati, nebitno koliko. Ja sam to doslovno shvatila. Mogu reći da sam isušila sve fakultetske izvore raznih mobilnosti, bio je tu Erasmus u Francuskoj, zatim Ceepus u Sloveniji, sada se spremam u Beograd...
Sada ciljam malo više, pa razmišljam upisati još jedan diplomski u inozemstvu. Zamislite studirati gdje su studirali McQueen, Galliano, Margiela i ostali velikani. Ako mi je jedan mali gradić na sjeveru Francuske dao vjetar u leđa, što bi tek bilo ovo. Tako da, mogu reći da je svako to iskustvo bilo i više nego korisno, a mislim da bi se i majka aka "uplati mi novce, znaš broj tekućeg" isto složila s tim.
Poput mnogi studenata danas, i vi ste iskoristili blagodati Erasmusa i proveli jedan semestar (6 mjeseci) u Lilleu, u Francuskoj. Koje poslovne (i životne) lekcije nosite iz tog perioda?
Da, već na prvoj godini studiranja sam znala da ću iskoristiti pogodnosti Erasmusa, što sam na trećoj godini i napravila. Volim putovati i za mene je Erasmus bio odlično iskustvo. To je bio pravi vjetar u leđa. Došla sam u Lille, bez smještaja i poznanika. Cijelo iskustvo je bilo više životno, nego poslovno. Nisam imala živaca za zajednička dogovaranja i stalne promjene planova, tako da sam odlučila putovati sama. Mislim da me upravo to najviše oblikovalo i izgradilo.
Posjetila sam Amsterdam, London, Gent, Antwerp, Pariz… Sve sa jednim ruksakom i preko couchsurfinga. Upoznala divne ljude s kojima sam još i danas u kontaktu. Bila su to na prvu jako čudna poznanstva, neki bi rekli i luda, ali ja sam išla svojim putem. U tih 6 mjeseci sam proputovala više nego u posljednje dvije godine života.
Svaki grad me oduševio. Moram priznati da sam se jako veselila Antwerpenu zbog povijesti antwerpske šestorke, o kojima čitam i slušam godinama. Pariz je inspirativan i čaroban i da sjedite na smetlištu. A London me na prvu preplašio. I moram priznati da stanovnici Antwerpena imaju odličan stil.
Za neke razvikane i među djelom estrade jako popularne dizajnere kruže priče da je njihova odjeća nekvalitetna i preskupa. No, i dalje, barem na vani, uspješno posluju. Što o tome mislite kao mlada dizajnerica na početku karijere?
To bih opisala kao preveliko opuštanje i manjak konkurencije. Uspješno posluju jer u Hrvatskoj ima par dizajnera koji su poznati široj masi i čije će komade ljudi uvijek kupovati, jer ne znaju za druge - osim ako se ne potrude da saznaju. A to otežava i činjenica da mi mladi ne dobivamo tako velik medijski prostor.
Već se zna gdje se kupuju vjenčanice, gdje maturalne haljine i ostalo. Moj sveukupan dojam je da nedostaje dosta hrabrosti i slobodoumnosti kod odijevanja i da ljudi igraju na sigurno. No, ne zamaram se time previše. Neću više ništa reći, možda sam malo preglasna za mladog dizajnera.
Koje hrvatske dizajnere cijenite i zašto?
Jako cijenim Zigmana, mislim da je on jedan od rijetkih u Hrvatskoj koji stvara komade koji su kombinacija umjetnosti i mode. Uz njega, to je još radio i Matija Čop. Price on Request mi je jako zanimljiv i njihov Instagram profil branda ću uvijek s guštom pogledati.
Ivana Janjić, svjež pristup muškoj odjeći. Silvio Vujičić (E.A.1/1 S.V), jer je provokativan, eksperimentalan, ima svoj đir i igra se tijelom i golotinjom. Uvijek ću prvo obratiti pažnju na nekog tko radi nešto novo i autentično, ostalo mi je dosadno.
Koja je posebnost vaših modela?
Kod svakog modela, krećem od sebe. Na taj način sam sigurna da ću se 100% dati u određeni komad. U tom procesu, pokušavam uvijek stvoriti nešto za svakoga. Zato i ne volim kada me pitaju koja je moja ciljana skupina – jer točan odgovor nemam. Prerasli smo doba kada su određene stvari bile za muškarce, a određene za žene.
Biram materijale u kojima se može slobodno disati, koliko god to današnja moda dopušta. Moji modeli nisu teška komercijala, ali nisu ni nenosivi.
U biti, ono što uvijek kažem je - posebnost mojih modela kreće sa mnom, a završava s vama. I zato volim naglasiti da, kada kupujete moju odjeću, kombinirajte, smišljajte, nosite na svoj način. Jedino tako ona dobiva težinu i smisao. I na kraju, vrlo bitna stvar je dizajnerski potpis i energija koju brand šalje. U tome se i najviše krije posebnost mojih modela.
Kako izgleda proces vašeg posla - od ideje do trenutka prodaje?
Skica, materijali, izrada, snimanje, prodaja. U kratkim crtama. Sve kreće sa crtežom. Poslije toga, slijedi biranje materijala. To su nekad muke. Nerijetko mi se dogodi da nema materijala koliko je meni potrebno, pa se vraćam kući bez ičega. U suprotnim situacijama, kreće izrada, dio procesa u kojem je potrebno najviše fokusa, koncentracije i živaca.
Jedan od zabavnijih dijelova je snimanje kolekcije. Čak i jako inspirativan jer gledaš kako se sve spaja u jedno – od šminke, modela, fotografa, odjeće… Tim fotografijama se uvijek posebno radujem. Zatim stavi sve online… I prodaj. Pa onda ne prodaš sve i vraćaš se na onu "isplati li se sve ovo?". Cjelokupni proces je kombinacija milijun emocija.
Čega ste se najvše bojali prilikom razvijanja svog brenda i općenito poslovanja? Kako prevladavate strahove i brige, imate li neke mentore kroz karijeru? Kome se obratite kada "zapne"?
Bojala sam se da me neće shvatiti, jer nemam klasičan i uobičajen pristup. Mislim, slogan branda je For cool motherfuckers. Meni je to jako cool i inovativno, ali u isto vrijeme provokativno i prosto, i svjesna sam da neće proći kod nekih ljudi. Realno, takvim ljudima se ni ne obraćam, pa zašto bi me onda i bilo briga. Moji opisi su vrlo direktni i bez cenzure.
Često mi se dogodi da zaboravim u kakvom društvu živimo, i da, bez obzira što sam okružena ljudima bez ikakvih predrasuda, postoje oni koji ih imaju i previše. Uz sve to, uvijek postoje brige – hoću li im se svidjeti, kako će ovo ispasti itd. To su pitanja koja muče sve mlade ljude, osobito ako se priča o poslu. U zadnje vrijeme se više pitam – hoće li se to svidjeti meni?
Kada dođe do takvih prepreka, važno je imati već uigran sustav podrške, ali prije svega čvrsto samopouzdanje. I iza slogana FCM se krije borba sa samopouzdanjem. Ništa posebno, kod većine kreativaca je tako. Kako je jedna moja prijateljica rekla: “I ja se sa svakim družim, jebemti umjetnike, nikad ih neću shvatit.” No, dobro, neću sve sada otkrivati, što ću pisati u nadolazećim intervjuima?
Gdje pronalazite inspiraciju za stvaranje, ali i kako se motivirate?
Često mi se događa anti-inspiracija. Osim što imam oko za dobar dizajn (smijeh), imam oko i za nesvakidašnje kombinacije. U krugovima prijatelja već sam poznata po slikama ljudi iz tramvaja. Da, znam da zvuči smiješno i strašno kriperski, ali tvrdim – ti ljudi nađu mene, ne ja njih. Kada vidim takvu neku ubojitu modnu kombinaciju, prvo mi prođe kroz glavu – zašto si to obukao/la, a zatim – kako tu lošu kombinaciju napraviti dobrom? Pa onda smišljam, što dodati, što oduzeti…
Vjerujte, djeluje bolje nego kada vidite ženu koja kao da je izašla s net-a-porter webshopa.
Nije mi neka inspiracija kada vidim jako dobro obučenu osobu. Takva osoba će od mene svakako dobiti kompliment, možda i dva ako je u crnom, ali me neće osobito inspirirati jer ne znam što da radim sa savršenim, kako to dalje modelirati.
Tko su djevojke koje nose vašu odjeću?
Sve! Ako bih baš trebala biti konkretna, to bi bile djevojke s gardom, buntom, stavom, pa čak i dozom agresije u sebi. Ali, i djevojke koje vole rušiti granice i predrasude o sebi. Stoga, zašto moju odjeću ne bi nosila i, recimo, djevojka kojoj je najdraža boja roza?
Rozu koristim kao banalan primjer nečeg nježnog i nevinog, jer, eto, otkad znam za sebe, tako su nas učili. Kada bi jedna takva djevojka odlučila kupiti moju odjeću, za mene bi to bio još veći uspjeh. Najviše iz tog razloga što bi ona u toj situaciji izašla iz svoje komforne zone i pokazala da svatko može nositi sve, što i je cilj odijevanja.
Tu ću se vratiti na prijašnje pitanje gdje sam rekla da uvijek krećem od sebe. To nisam rekla jer sam negdje pročitala, jer mi je bilo cool, već je to stvarno istina. Prolazila sam kroz milijun stilova, dobrih i loših (vise loših), oblačim stare dedine trapper hlače, stare hoodice koje su doslovno iz 90-ih, Marte… ali postoji i druga strana mene koja se odijeva u uske hlače, crop topove, haljine, štikle. Imam tu sreću da je najbliži krug prijatelja već navikao na moje kombinacije pa im nije čudno vidjeti me jedan dan obučenu kao dečko, a drugi sređenu za crveni tepih.
Odjeća odavno nije ovdje da budemo lijepi, već da pokažemo zube. To je ono čemu ja težim. Sad, hoće moju ideju provesti djevojka ili dečko, uopće nije važno.
Kako graditi svoj brend i ostati autentičan?
Biti siguran da to stvarno želiš. Bez ikakvog fejkanja, vrlo jednostavo - želiš ili ne želiš. Mogu sada pisati da moraš biti svoj, nikad ne odustajati – sve je to istina, ali neću vas zamarati tim glupostima i uobičajenim motivacijskim citatima.
Sve se to na kraju svede na naporan rad i prihvaćanje činjenice da se ništa magično neće dogoditi preko noći.
I kontaktirajte ljude s kojima želite surađivati! Meni je to recimo u početku bio problem, jer nisam znala kako će ti isti ljudi reagirati, hoće li biti zainteresirani… Onda sam jednog dana slučajno naišla na trailer filma F20 i tamo primjetila mladu glumicu Rominu Tonković i zamislila je u kampanji. Za tri dana smo imale snimanje. Nemojte se bojati, samo radite svoju stvar i vidjet ćete napredak.
Najbolji savjet vezan za karijeru koji ste dobili?
Mama: "Ivona, uozbilji se. Prestani se zajebavat." - Djelovalo je.
Koji su vaši planovi za budućnost?
Da nađem muža i udam se. Odmalena maštam o svom vjenčanju. Šalim se, moja maštanja su išla u drugom smjeru. Odlazim u Beograd početkom travnja pisati diplomski rad na Fakultetu primjenjih umjetnosti. Koncept je takav da imam mentora i ekipu s kojom zajedno radim na svom diplomskom radu. Jako sam uzbuđena, ali vjerujem da su moji prijatelji još uzbuđeniji jer moj odlazak u Beograd njima znači besplatan smještaj.
Nakon Beograda, zadatak je obraniti diplomski i završiti fakultet. Onda sa tom istom diplomom NE naći posao. Pa možda otići po još jednu diplomu negdje vani. Tko zna što će biti.
Nikad nisam imala točno zacrtan plan. Znala sam što želim i kako zamišljam svoj život, ali sam načine smišljala usputno. Sada mi se čini da su ti načini puno bistriji i da ostvarujem svoje ciljeve, tako da jedva čekam vidjeti sljedeće dvije, tri godine.
Ako za te dvije, tri godine, i dalje budem ja, idiot s pomaknutim humorom i veličanstvenim smislom za modu, onda znači da sam uspjela.
Lean In Zagreb 22.3.2019. organizira svoj prvi veliki event s ciljem osnaživanja žena u poslovanju - konferenciju “Power to transform” - koju organiziraju u suradnji s Professional Women's Network Hrvatska. Projekt su prepoznali i podržali LELO, Erste Banka, Visoko učilište Algebra, Somersby, IBM, DEKRA usluge d.o.o., Varteks, Studena i Pepsi, Dermalogica, Ivona Oštrić (ostrich.official), RedBull, DermaCare, Jane Iredale i Pixy With Love. Medijski partneri su Zadovoljna.hr i DNEVNIK.HR.