Perfekcionist sam koji sve mora imati pod kontrolom. Kada spomenem da moje dijete nešto zna ili radi drugačije (možda i naprednije za svoju dob), uvijek dobijem odgovor u stilu "ah da, pa tvoje mora biti posebno, nismo ništa drugo ni očekivali".

Stvarno nije da doma nešto specijalno radimo ili probijamo rokove, trudim se ne gledati one službene rasporede kada bi beba što trebala raditi jer i sama znam da bih se pojela da zakasni makar jedan dan. Zahvaljujući tome, uglavnom se nisam uzrujavala što se relativno kasno posjela, što sam bila uvjerena da neće ni propuzati jer se već bližila desetom mjesecu života kadli me na koncu iznenadila i sl.

No nešto što smo naučili jako, jako rano, a nije nam to bio cilj, jest kakanje na zahodu. Da, moja skoro jedanaestomjesečna djevojčica već mjesecima vrši nuždu u WC-u.

Pedijatrica je umrla od smijeha kada smo joj to rekli. Još se više smijala kada smo joj pokazali sliku kako nas dvije sjedimo na školjci i rekla nam je da baš nismo normalni.

Kada je Uma imala svega mjesec dana, počele su njezine muke po grčevima i problemi s kakanjem. Ne mogu reći da je kao mala beba strašno puno plakala, ali je non-stop gunđala, stiskala šačice, crvenjela se, nešto i plakala i sve skupa nije izgledalo jako ugodno. Pretpostavka je bila da se radi o grčevima, klasičnim za tu dob.

Davali smo razne kapi, izbacili smo neke za koje su se mame klele da uzrokuju grčeve, izbacila sam mlijeko iz svoje prehrane, masirali smo trbuščić, stavljali ugrijane obloge na njega, kupovali anti-colic dudice, ali ništa nije pomagalo.

Krenule smo na Bowen terapiju, nismo imali sreće s njom, ali ne mogu reći ni da smo bili previše ustrajni.

Ono što joj je pomagalo, a to je bila zadnja linija obrane koju sam isprobala jer mi se iskreno malo i gadilo, bila je cjevčica za lakši prolazak vjetrova Windi koja… pa, zvuči baš tako kako zamišljate. Jedan kraj cjevčice gurnete bebi u guzu, poput rektalnog termometra, a na drugi kraj izlazi… svašta.

Međutim, postoji neki dnevni limit koliko je puta možete upotrebljavati, a i cijela ta muka s grčevima zapravo prođe kada se beba nauči sama prduckati i kakati, pa sam koristila tu metodu samo kad je bilo baš kritično. U jednom trenutku kontaktirala sam jednu gospođu za masažu beba, no kako smo baš tih dana dobile gripu, nisam se mogla naći uživo s njom, pa sam je molila da mi telefonski kaže kako da joj olakšam jer gripa je sama po sebi bila dovoljna, grčevi joj stvarno tada nisu trebali.

Znate što sam ja radila svojoj djeci? upitala me žena. Ja bih ih digla iznad WC-a ili lavaboa, onako kao kad ste bili dijete pa vas je mama digla u parku da možete piškiti, kada su se počeli naprezati i oni bi se tamo olakšali.

Malo je reći da sam bila skeptična, a da ne spominjemo strah od tog da mi jednomjesečna beba ne ispadne u školjku. Tako da sam toj metodi odolijevala dobrih mjesec dana, a onda sam s Umina dva i pol mjeseca konačno odlučila probati. I bilo je uspješno. Svaki put kad mi se činilo da se moja beba muči trčala bih s njom polugolom na WC.

Neću lagati, bilo je i nezgoda na putu do kupaonice, zbog čega sam, kada smo se malo ispraksale, već počela razmišljati o tuti, no kako u tom trenutku još nije mogla sama sjesti, nekako sam se osjećala sigurnije dok sam je držala na WC-u u svom krilu. Kada smo došli na more, pronašla sam staru tutu svojih nećaka i odlučila probati. I, vidi čuda, ubrzo je nuždu počela obavljati i tamo.

Već ima i najdraži časopis koji lista dok se stvari, jel', ne pokrenu

Naime, o čemu se radi? Nikome nije ugodno kakati ležeći. Štoviše, najprirodniji položaj za kakanje nije ni ovaj koji prakticiramo u ovom stoljeću, na školjci, nego iz čučećeg položaja, zbog čega su čučavci najprirodniji i najhigijenskiji za obavljanje nužde. Kakanjem na WC-u ja sam Umu barem djelomično dovela u poželjan položaj i ona je vrlo brzo shvatila što tamo treba raditi (plus, ja sam je ohrabrivala stenjanjem sa svoje strane, susjedi vjerojatno misle da imamo ozbiljnih problema).

Rezultat je takav da moja djevojčica od sedmog mjeseca života broj 2 vrši gotovo isključivo na zahodu ili tuti. Štoviše, toliko smo se i muž i ja odvikli od smrdljivih pelena da smo se jednoga dana međusobno okrivljivali za nastali smrad u sobi, a potom sat vremena kasnije otkrili da se zapravo naša djevojčica pokakala u pelenu, što nam nije bilo ni na kraj pameti.

E sad, kako znamo kada je vrijeme za WC? Tu dolazi ta famozna metoda eliminacijske kontrole, koju sam slučajno naučila. Naime, roditelji koji zagovaraju tu metodu svoju djecu gotovo od rođenja stavljaju na tutu ili zahod i njihova djeca što manje vremena provode u pelenama.

Veći dio dana provode prateći svojevrsne znakove koje njihova djeca pokazuju kako bi dala do znanja da moraju ići na WC. Potom, kada su djeca već dovoljno velika da razumiju taj dio, kada piške ili kakaju roditelji rade određene zvukove ili pokrete kako bi ih djeca povezala s tim odlaskom na WC i oponašala ih kada moraju ići, što dovodi do toga da im nakon nekog vremena dijete zna samo pokazati kada mu je sila na WC.

Naravno, s kakanjem je lakše, no što s piškenjem, koje se ipak događa više puta u danu, tiše je i puno manje smrdi? Iskreno, nisam se zamarala time previše jer mi nikad nije bio cilj skinuti dijete iz pelena s manje od godinu dana, nego joj čisto pomoći kada joj je teško, što se na koncu razvilo u nešto sasvim drugo.
No znakovi definitivno postoje. Uma je, kad je bila nešto mlađa, mlatarala nožicama i držala ih u zraku kada bi morala ići na WC.

Ovih dana više to uopće ne pratim i ne čekam, nego je ujutro odmah stavim na WC i poput malog poslušnog sata obično to obavimo tad i gotove smo do kraja dana. Drugi znak mi je svakako prdac; čim to jednom krene, uglavnom je vrijeme da je ponovno stavim na WC.

U zadnje vrijeme je, što se skidanja pelena tiče, pristup da će dijete samo pokazati da je spremno te se obično očekuje da to bude između djetetove druge i treće godine. Moram reći da se ne slažem s tim.

Naime, iako i mi koji put završimo s pokakanom pelenom (pogotovo otkad se sama posjela i sad sama može doći u položaj koji joj je ugodniji od ležanja za vršenje nužde) i imamo tu i tamo koji incident prije nego što je uspijem staviti na zahod ili tutu, ja vidim da moje dijete već sad zna čemu služi školjka. Prvotno sam mislila da je to refleksno olakšavanje; vjerojatno je i bilo u tom momentu, ali sada je već stvar rutine. A da ne spominjemo da već ima i najdraži časopis koji lista dok se stvari, jel', ne pokrenu.

Čitala sam kako djeca od dvije-tri godine znaju maltene satima sjediti na tuti ili školjci i jednostavno ne znaju što tamo raditi; normalno, kada im je dotad bilo uobičajeno nuždu vršiti u pelenu ispod sebe. Još uvijek nisam otkrila Umine znakove kada treba piškiti, ali dogodila se tu i tamo koja suha pelena, a na WC-u bi se komotno popiškila čim sam je stavila, zbog čega mislim da njezin mali mozak ipak ima neku percepciju o tome što na WC-u radimo i što joj se više sviđa.

Ima li kakvih dobrobiti? Osim što sam pomogla svom djetetu da ga manje boli trbuh i da se uspješnije olakša, realno i ne toliko. Koristimo nešto manje pelena i vlažnih maramica jer dio nužde završi u WC-u, pa bismo eventualno mogli pričati o financijskoj koristi, ali kako i dalje imamo popišane pelene, svejedno presvlačim dijete poput svih drugih mama.

Ponekad sam se pitala hoće li mi ta njena navika zapravo zakomplicirati stvari kada će je čuvati netko drugi, ali primijetila sam da i moja mama već shvaća kad Uma mora na WC. Uzdam se u to da će nam ovo iskustvo pomoći kada se jednog dana stvarno počnemo odvikavati od pelena, ali mi je jedna mama, čije je dijete imalo slične navike kao i moje, rekla kako se njeno dijete riješilo pelena u redovnom roku, stoga o tome mogu samo sanjati.

Dakle, ne očekujte brda i doline, ali ako vam je dosta pokakanih pelena ili pak neutješnog dječjeg plača zbog grčeva, svakako probajte postaviti dijete iznad WC školjke. Mogli biste se ugodno iznenaditi!