Haljina izgleda kao couture manifest – dramatična, dominanta, potpuno u njezinu stilu – i zapravo postavlja ton cijelog filma: gledamo svijet u kojem se moć i dalje komunicira kroz izgled… ali više nije dovoljna sama po sebi.
Nastavak Vrag nosi Pradu 2 ne pokušava ponoviti prvi film i to mu ide u korist. Radnja filma je sada čvrsto vezana uz realnost – svijet medija više nije stabilan, glamur postoji, ali više nije neupitan, a cijela industrija pokušava preživjeti u digitalnom ritmu i algoritmu.
Upravo tu film dobiva težinu: ispod lijepih kadrova stalno se osjeća da ništa više nije sigurno.
Likovi to nose na svoj način. Miranda se, možda i najviše od svih, promijenila. I dalje je precizna, zahtjevna i nekoliko koraka ispred svih, ali ovaj put je vidimo i kroz prizmu čovjeka. Njezina pitanja više nisu samo poslovna, nego i osobna. Nije to više samo kontrola, nego i svijest o tome koliko ona traje i što dolazi nakon nje.
Uz Andy i Emily tu je i dalje Nigel koji u nastavku čam ima značajniju ulogu, ali o ostaje ono što je uvijek bio – stabilan, odan i duhovit. U filmu koji se bavi ambicijom, kompromisima i promjenama, on je podsjetnik da se ne mora sve pretvoriti u strategiju. Svatko od nas treba Nigela, prijatelja i saveznika koji ne traži pozornost, ali sve drži na okupu.
Reference na original su tu, ali nenametljive. Ima ih taman toliko da podsjeti zašto smo voljeli prvi film, ali ne toliko da guše novu priču. I to je vjerojatno njegov najpametniji potez – ne pokušava biti ono što je već bilo.
Ono što se kroz cijeli film provlači jest osjećaj da se danas sve brže troši – ideje, trendovi, karijere. Više se ništa ne cijeni na isti način. I baš zato ovaj film ima smisla: ne uljepšava stvarnost, nego je oblači u lijepu, skupu formu i pušta nas da sami zaključimo.
I zato Mirandino pitanje pred kraj filma ne zvuči kao dilema, nego kao rez: kako prepoznati trenutak u kojem moć više ne treba dokazivati – nego je treba znati pustiti.