Oblaci su postajali sve gušći, a pogled na polja i Dravu sve manji. Polako smo se penjali prema visini od 4000 metara. Srce mi je lupalo kao ludo, a ujedno sam jedva čekala. Otvorila su se vrata i zapljusnuo me ledeni vjetar – bilo je vrijeme da s instruktorom skočim iz zrakoplova. Po prvi put u životu.

Prije nekoliko godina letjela sam balonom na vrući zrak iznad Hrvatskog zagorja i to pamtim kao jedno od najljepših iskustava u životu. Tada sam si obećala da je idući na redu paragliding, a potom skok padobranom iz zrakoplova. Očito je da se visine nikada nisam bojala. Štoviše, oni koji me dobro poznaju, znaju da me oduševljavaju oblaci, zvijezde, ptice – sve što ima veze s visinama i stremljenjem prema njima.

No u međuvremenu dogodio se život i situacije o kojima nisam mogla ni sanjati, kako pozitivne tako i negativne, pa je moja želja o paraglidingu i padobranu ostala zakopana u nekoj ladici punoj prašine. Ipak, ovo ljeto, kada sam od jednog poznanika čula da je skočio padobranom, to sam shvatila kao znak. Nisam se premišljala ni sekunde. Odmah nakon naše kave rezervirala sam termin koji je trebao uslijediti za dva mjeseca.

"Zar te nije strah?"

Kada bih bilo kome rekla da u rujnu planiram skočiti padobranom, i to s visine od 4000 metara, dobivala bih dvije vrste reakcija.

U prvoj ladici bile su smještene one poput:

Svaka čast! Ti si zbilja neustrašiva, ja to nikada ne bih mogao/mogla! Divim ti se!

Druga skupina ljudi instinktivno bi me upitala: Zar se ne bojiš? Kako je moguće da te nije strah? Što ako ti se nešto dogodi? Jesi li normalna?

Njima bih sa smiješkom i dozom crnog humora odgovarala: Ma, ajde, što mi se još može dogoditi?

I uistinu, što mi se još može dogoditi? Upravo sam zato i odlučila skočiti padobranom – kako bih proslavila svoju pobjedu nad životom i samom sobom.

Rast iz dana u dan

Naime, iza mene je najteža i ujedno najbolja godina u životu. Započela je prekidom veze koja bi se najjednostavnije mogla opisati kao pakao na zemlji, iako je izvana djelovala idilično. Svega nekoliko dana nakon doživljenog šoka krenula sam na psihoterapiju, i bez imalo dileme mogu reći da mi je ta odluka promijenila život.

Čitavu ovu godinu radila sam na sebi i, prije svega, svom mentalnom zdravlju. Gotovo svaki tjedan imala sam seanse psihoterapije i paralelno započinjala novi život.

Sa psihoterapeutom sam došla do korijena svoje veze s narcisom, a to je odrastanje u disfunckcionalnoj obitelji uz oca alkoholičara zbog čijeg nas je ponašanja napustila gotovo čitava obitelj. Toliko sam željela ljubav da sam nesvjesno ušla u toksičan odnos.

No kako su prolazili tjedni i mjeseci 2022., vidjela sam da mi se mijenja odraz u ogledalu. Da bih se okupirala, započela sam i nove poslovne projekte, nove edukacije i što više samu sebe gurala iz svoje zone ugode. A onda sam naprosto jednog proljetnog dana, vraćajući se s poslovnog sastanka, zastala i osjetila miris cvijeća. U tom sam trenutku znala da ću biti dobro i da sam jača od svega.

Opet sam se zbližila s članovima obitelji s mamine strane, iznova istinski upoznala svoje tete, tetke i bratiće koji su me nakon pregršt suza objeručke prigrlili, koje danas smatram svojom istinskom obitelji na koju uvijek mogu računati i s kojima provodim mnogo vremena.

U trenutku skoka iz zrakoplova u meni je bilo pomiješano stotinu emocija.I sve bih ih opet ponovila!

Na jednoj edukaciji koju sam pohađala upoznala sam žene iz čitave regije. Podijelile smo svoje priče, a kada smo se po prvi put nakon Zooma susrele uživo, instinktivno smo počele trčati jedna prema drugoj i grliti se. To su postale osobe kojima bih se mogla javiti i u pola noći.

Obnovila sam odnose i sa svojim prijateljicama iz osnovne škole, a bez jedne od njih, Kristine, ne znam kako bih preživjela početak ove godine.

Uz veliku podršku prijatelja, za koje se pokazalo da ih imam više nego što sam mislila, svaki sam mjesec bivala sve bolje i sada bez imalo sumnje mogu reći da se u životu nisam osjećala autentičnije. Ovo sada sam prava ja – Tatjana s toliko novih ideja i energije da često kroz smiješak čujem kako me neki jedva mogu pohvatati.

I upravo sam zato odlučila skočiti padobranom iz zrakoplova. Bila je to kruna moje pobjede nad svim nedaćama i preprekama.

Iskustvo stotinu pomiješanih emocija

Sve do dan prije skoka nisam bila ni svjesna što me čeka. Nisam se zamarala detaljima i pitanjima. Znala sam da će sve biti dobro. Jedna meni vrlo draga osoba išla je sa mnom kao pratnja. Već na parkiralištu ispred aerodroma triput sam se preznojila, a kada sam potpisala svu potrebnu dokumentaciju, znala sam da povratka više nema. Zapravo, ni u jednom trenutku nisam ni pomišljala na odustajanje.

Ozračje na aerodromu bilo je kao na filmskom setu. Zrakoplovi, piloti, padobranci, glazba kao iz Top Guna, podrška, ohrabrenje...

Instruktor padobranstva te ujedno predsjednik Padobranskog kluba Skydive Croatia, Angelo Vuletić, koji je bio sa mnom u tandemu, dao nam je upute o tome kako će izgledati skok i kako ćemo komunicirati, a njegov smisao za humor bio je najbolji lijek za opuštanje. Boljeg i stručnijeg instruktora nisam mogla poželjeti.

Odjenula sam potrebno odijelo za skok, a potom je nekoliko nas, i to redom djevojke, krenulo prema zrakoplovu. Srce mi je lupalo kao da će mi iskočiti iz prsnog koša, ali istodobno je u meni bila prisutna tolika doza adrenalina da mi se činilo kako sada mogu i na Mount Everest ako treba. Moj instruktor i ja, te još tri para ušli smo u zrakoplov i počeli se vinuti u nebesa.

Pogled koji sam tada vidjela kroz prozor pamtit ću do kraja života. Nekoliko minuta bilo je potrebno da stignemo na visinu od 4000 metara s koje je bio dogovoren skok. Pahuljasti oblaci bili su jedino što sam vidjela. Instruktor me bodrio cijelo vrijeme i zbijao šale, napravio dodatne sigurnosne provjere, a onda – iskočili smo iz zrakoplova.

U tih nekoliko prvih sekundi u meni je bilo prisutno stotinu različitih emocija. Strah, zahvalnost, uzbuđenje, radost, snaga, hrabrost – sve se to miješalo u meni dok smo padali kroz oblake. Slobodan pad trajao je 60 sekundi, a potom se otvorio padobran i tek sam tu shvatila gdje se upravo nalazim.

Pogled na polja, Dravu, šume i okolne kuće teško se može opisati riječima. Istodobno se osjećate toliko snažno, ali i toliko ponizno u odnosu na sve što vas okružuje.

Samo spuštanje padobranom traje desetak minuta, no imala sam dojam kao da je sve prošlo u minuti.

Skok iz zone ugode najbolji je skok

Nakon slijetanja do mene su došli i drugi piloti, čestitali mi na hrabrosti, a ja nisam znala što bih sa sobom od svih proživljenih emocija. Zagrlila sam svoju pratnju i pokušavala procesuirati što se upravo dogodilo. Tek sam idući dan postala svjesna u kakav sam se pothvat upustila. I bila sam baš ponosna na sebe!

Taj mi je skok pokazao da ne postoji to što ne mogu. Pokazao mi je da sam snažnija i hrabrija nego što sam ikada mogla zamisliti da jesam. Pokazao mi je da sam jača od svih životnih prepreka, da sam ušla u potpuno novu etapu života u kojoj sam zadovoljnija nego ikada prije, u kojoj istinski živim.

Kada sam kasnije prijateljicama prepričavala kako je bilo, kada sam im pokazivala fotografije, video i govorila koje su se još promjene nakon toga dogodile u mom životu, sve su rekle isto: Pogledaj taj osmijeh koji nosiš! Sada je napokon došlo tvoje vrijeme, više te nikada ništa i nitko neće zaustaviti.

I upravo to želim svakoj djevojci i ženi – da shvati da je njezin osmijeh važniji od svega, da ponekad naprosto mora skočiti iz svoje zone ugode kako bi se razvila u svom punom cvatu. Život je prekratak za bilo što drugo.