S mirisom omekšivača poput 'ljetnog sumraka', 'planinskog cvijeta', 'mističnog zaljeva' i neizostavnih 'polja lavande' u zraku, sobu su ispunila malena brdašca odjeće. Roba za žene, razvrstana dječja odjeća – posebno za dečke, a posebno za djevojčice. A igračke u posebnoj žutoj vrećici sa crvenim slonićem

Djevojčica izbjeglica u vlaku na mađarskoj željezničkoj stanici Foto: Getty Images
Spremne su za put prema jednom parku u kojem nikada nisam bila, kako na ljuljački tako niti u usputnoj stanici u večernjem izlasku. Do prije kojeg mjeseca za mnoge je taj beogradski park imao upravo takvu ulogu, ali danas je on drugima soba, dom i jedina zemlja kojoj pripadaju.

'To je to. I okini koju sliku da curama pokažem da je roba stigla u prave ruke.' Tako sam otpremila dvije velike kutije 'krpene' pomoći i nekoliko kamiona suosjećanja prikupljenih na mjestu na kojem je jako lako biti osvješten i pravedan. Napišeš post, klikneš neki lajk i svijet je ljepše mjesto.

Ali ima i onih koji pitaju 'kako mogu pomoći' i pošalju poruku 'ovo je moj broj moba, javi ako gdje zapne'. Neke od njih nisi vidio još od dana večernjih odlaska u park, a neke čak nisi niti upoznao. To nije niti bitno jer je Facebook brzopotezno povezao dobročiniteljsku gerilu.

Napišeš post, klikneš neki lajk i svijet je ljepše mjesto. Ali ima i onih koji pitaju 'kako mogu pomoći' i pošalju poruku 'ovo je moj broj moba, javi ako gdje zapne'

Kutije su stigle na odredište i u prave ruke, ali fotografije nisam nikome pokazala.

Umjesto dječje bezbrižnosti malenih koji ne razumiju sudbinu koja ih je zadesila, one su uhvatile nešto drugo. Trenutak straha i beznađa u majčinim očima, ozlijeđene očeve noge i djeda koji posramljeno gleda u pod, jer stid ga je što je uopće ovdje i što mu neki stranac nosi majicu i cipele.

Sigurno on pamti lijepa i mirna vremenima u domovini Siriji, kada su u jedno takvo subotnje popodne pored tamarisa u dvorištu jeli kolač od datulja. Da je tada ugledao tu fotografiju, snimljenu tisućama kilometara od njihove sobe, dok žive i jedu između pokretnog wc-a i kontejnera za smeće ispod hrasta, ne bi više poželio pogledati niti jednu fotografiju u životu.

Jedini Svijet

Stigli su s jednom torbom i ušteđevinom putem potrošenom na karte, ulaze, izlaze i prolaze, mjesto u pretrpanom kamionu i gumenom čamcu, 5 minuta korištenja mobitela i sve ostalo što će im omogućiti da pobjegnu od apokalipse za koju su krivi mnogi, ali ne i oni sami. Za to su zaslužni i neki drugi koji okreću glavu baveći se upozorenjima na ono što bi se moglo dogoditi u budućnosti. Ipak su oni druge vjere.

U gradu gdje je smješten park nalazi se jedna džamija. Na tisuće izgubljenih i premorenih smjestili su se oko klupica i spomenika, ali oko tog njima svetog mjesta nitko. Možda je razlog to što im je najvažnija svetinja njihov Jedini Svijet, biće pored njih u prevelikoj majici i premalim cipelama zbog kojeg su i krenuli na ovakvo nehumano putovanje. I zbog toga što im je glavna vjera njihova obitelj koju pokušavaju održati na životu.

Stigli su s jednom torbom i ušteđevinom potrošenom na karte, ulaze, izlaze i prolaze, mjesto u pretrpanom kamionu i gumenom čamcu, 5 minuta korištenja mobitela

Jedino je takva vjera dovoljno svemirski velika da se bori s bodljikavom žicom, suzavcem i prijetećim 'pozdravom' od kojih se ledi krv u žilama. Ovo prvo reže poput žileta i bode oči, ali zlo neuvjerljivo i traljavo opravdano strahom, urušava dostojanstvo i unosi strah u kosti.

'Treba mi soba da primim 5 hiljada ljudi s dignutim čašama' stih je čije sam riječi kao tinejdžerica koja pokušava skužiti svijet odabrala za svoj životni refren.

U mojoj sobi trenutno nema 5 hiljada ljudi, ima ih puno više. Između ostalih 10.000 tisuća Islanđana, 2.000 Britanaca, 450 Austrijanaca, stotine Mađara i Njemaca i jedna mala Anja.

Toliki je broj obitelji koji su pozvali izbjeglice u bijegu od rata u svoje domove.

Toliki je broj privatnih automobila koji su krenuli na granicu dvije zemlje kako bi izbjeglice u bijegu od rata, dovezli na jednu od postaja na njihovom putu. Toliki je broj onih koji su izbjeglicama u bijegu od rata, duž autoceste postavili tisuće bočica vode. To je curica koja je izbjeglici u bijegu od rata, poslala svog omiljenog plišanog medvjedića.

Neka svijet postane vaša soba i neka vaša soba postane svijet. Ako zbog nikoga drugoga onda zbog Anje i djevojčice čije su ruke oprane vlažnim maramicama primile medvjedića. Jer možda će baš one jednoga dana podijeliti svoju sobu s vašim Jedinim Svijetom.