"Tko pjeva zlo ne misli": Predstava koja nas vraća u šarmantni svijet gospona Fulira

Hrvatsko narodno kazalište (HNK) u Zagrebu svoju je novu kazališnu sezonu otvorilo u četvrtak premijerom predstave "Tko pjeva zlo ne misli" prema istoimenom filmu Kreše Golika, koja je u režiji Renea Medvešeka na pozornici središnjeg nacionalnog teatra oživjela antologijske likove slavnog predloška u inscenaciji koja će se sasvim sigurno pokazati jednim od najvećih kazališnih hitova sezone

Redatelj Medvešek nije imao lak zadatak: predstavu inspiriranu jednim od najgledanijih hrvatskih filmova svih vremena kazališna će publika neizostavno dočekati s golemim "predznanjem", dobro poznavajući praktički sve replike i odnose i prije nego što su se zbili na sceni.

Vjernim transponiranjem na pozornicu središnjeg zapleta šarmantnog filmskog ljubavnog četverokuta, uz pomno odabran postav, Medvešek je u HNK-u Zagreb postavio toplu glazbenu komediju koja u vatrometu glumačkih bravura Zrinke Cvitešić, Dušana Bućana, Ivane Boban i Krešimira Mikića vješto i uz puno autentičnog humora spliće i raspliće sudbine zagrebačkog gornjogradskog bračnog para Šafranek -Ane i Franje, Anine sestre usidjelice Mine, te slučajno u njihov život zalutalog gospona Fulira.

Likovi kultnog filma dobili ravnopravne kazališne pandane

Redatelj je scenu prepustio međusobnim, energičnim i neumornim interakcijama glumaca

Dok službenik Franjo neuspješno pokušava dokazati svojoj ženi da je pametniji i sposobniji nego što zapravo jest, Ana Šafranek vene u braku s muškarcem koji i ne primjećuje kako se gospon Fulir udvara njegovoj ženi, dok Fulir podjednako tako ne primjećuje ne baš suptilna nametanja neugledne Mine, kojoj je bubu u uho stavio Franjo, dosjetivši se da bi joj Fulir bio odlična partija za brak.

Iz proznog predloška za film, Dnevnika malog Perice Vjekoslava Majera iz 1942. godine, rodila se rasna komedija zabune kojoj kultnu urnebesnu duhovitost daju životni dijalozi puni nezaboravnih citata od kojih su mnogi postali dijelom urbane povijesti Zagreba.

Minuciozno razrađene karikature

Izgovara ih uglavnom Franjo, koji u glumačkoj interpretaciji Dušana Bućana zadržava izvornu šaroliku karikaturalnost bezbrižnog klauna dobra srca prošaranu bljescima izvanredne lucidnosti, ali uz osobnu nadogradnju koja ga čini punokrvnom kazališnom personom čiji nastup izaziva salve smijeha.

Zrinka Cvitešić besprijekorno igra dokonu malograđansku kućanicu, Ivana Boban oduševljava kao sitničava neugledna usidjelica Mina, a briljantnu je karikaturu ostvario i Krešimir Mikić u ulozi Fulira, koji je tog jedinstveno karakteriziranog šarmera utjelovio uz toliko duhovitosti da je teško ostati ravnodušan i na samu njegovu pojavu.

Redatelj koji svoje predstave temelji ponajviše na radu s glumcima, Medvešek je scenu prepustio njihovim međusobnim, energičnim i neumornim interakcijama. Kazališnu dimenziju poznatom predlošku pruža okvir unutar kojega je smještena radnja: nema teške scenografije koja bi vizualno opterećivala predstavu, stan Šafranekovih čini nekoliko komada namještaja, stolice i stol koji se po potrebi premještaju. Uobičajene kućne radnje, pa i odlasci vlakom na izlet, ostvaruju se mimikom - sve je u dijalozima, u kojima se ne odstupa od teksta izvornika.

Raspjevani ansambl

Dvorište koje predstavlja njihov svijet funkcionalno ih okružuje uz neprekidne upadice u njihov intimni prostor zbora glumaca - pjevača, jer Tko pjeva zlo ne misli predstava je s puno pjevanja popularnih šlagera kao što su Marijana, Kak taubeka dva, Fala, Kukavica i drugi.

Taj zbor glumaca čine Ivan Glowatzky, Dušan Gojić, Nikša Kušelj, Dora Lipovčan, Vanja Matujec, Iva Mihalić, Vlasta Ramljak, Barbara Vicković, Silvio Vovk i Mirta Zečević. Na sceni su čitavo vrijeme i glazbenici Ivan Colarić (klavir), Matija Antolić (ukulele), Jeremija Bundalo (violina), Stjepan Vuger (harmonika) i Vinko Vujec (kontrabas).

Kolažna struktura filma, temeljena na Majerovu romanu, u kojemu svakodnevni obiteljski ritam uredno bilježi sin Šafranekovih Perica, djelomično je prenesena i na predstavu, s time da je dječakova uloga svedena na tek pokoju usputnu repliku iz usta glumice Dore Lipovčan.

Ispijanjem litrice do tragikomičnoga kraja

Priči iz kultnog Golikova filma širi kontekst daju dokumentaristički elementi posredovani putem radio-aparata, onodobnog tehnološkog čuda koje i vizualno – svojom veličinom, i funkcionalno - u obliku vijesti, radio drama i reklama za razne proizvode, usluge i kulturna događanja, kojima se dotiče događaja u međuratnom Zagrebu ali i Europi – čini središnju točku oko koje se odvija svo to obilje radnji, interakcija, razgovora, pjevanja i ispijanja litrice.

Kako moralne ograde Ane Šafranek polako popuštaju pred šaputanjima gospona Fulira, priča se polako zahuktava, da bi potom u spektakularnom finišu nakon prave filmske potjere za razotkrivenim ljubavnikom, sve sretno završilo njegovim vjenčanjem s brbljivom tetom Minom.

Brze izmjene scena, dijaloga i atmosfere, gotovo kabaretsko ozračje koje se miješa sa scenama obiteljskih razgovora, okupljanja oko stola, muških rasprava u krčmi K Žnidaršiću, i raznih aktivnosti šarolike dvorišne populacije, gotovo dvosatnoj predstavi daju izuzetnu dinamičnost, sve do komičnoga razrješenja.

Da je interes za taj komad golem pokazuju dvije potpuno rasprodane pretpremijere što, uz premijernu izvedbu koja je digla publiku na noge, signalizira da je tom adaptacijom HNK Zagreb dobio predstavu koja bi mogla steći kultni status i postati jedno od onih kazališnih ostvarenja koja se godinama pamte.

(Hina).