Na Svjetski dan plesa, koji se od 1982. godine tradicionalno obilježava 29. travnja, prisjećamo se jedne od najvećih romansi u svijetu plesa.
Nevjerojatnu popularnost Rudolfa Nurejeva i Erika Bruhna možda će teško pojmiti oni koji nisu dobro upoznati s baletom, ali njih dvojica svojevremeno su bila najveće svjetske plesne zvijezde.
Nurejev se u ples zaljubio još kao dijete, a njegov talent brzo je primijećen. Sa 17 godina primljen je u prestižnu rusku baletnu akademiju Vaganova. Ubrzo se za njega zainteresirao i poznati učitelj baleta Aleksandar Ivanovič Puškin, koji ga je odmah uzeo pod svoje okrilje.
Mladi Nurejev bio je toliko dominantan i poseban da u tom trenutku zapravo nije ni imao konkurenciju. Međutim, Puškin mu je otkrio na kojeg bi plesača trebao obratiti pozornost i analizirati njegovu plesnu tehniku.
Bio je to devet godina stariji Erik Bruhn, danski baletan kojeg su tada nazivali najboljim živućim plesačem.
Kada je samouvjereni Nurejev na snimkama vidio kako Bruhn pleše, zaključio je kako je Erik jedini plesač na svijetu od kojeg može nešto naučiti.
Imao je 23 godine kada je otputovao u Kopenhagen, saznao gdje živi, odmah otišao do njega i pokucao mu na vrata. Bruhn ih je otvorio i ispred sebe vidio Nurejeva s prtljagom u rukama. Ti si Erik Bruhn. Želim plesati poput tebe, kratko mu je rekao.
Bila je to ljubav i poštovanje na prvi pogled. Nurejev je bio gladan novog znanja o plesu, a Bruhn vrhunski tehničar čija je preciznost oduševljavala kritičare. S druge strane, rezerviranog Erika zaintrigirala je strast i intenzitet u Rudolfovu plesu.
Vatreni Rus Nurejev i ledeni Skandinavac Bruhn imali su potpuno različit stil i tehniku i upravo su se zato tako dobro nadopunjavali. Rudolf je želio usvojiti Erikovu eleganciju, a Erik Rudolfovu emociju.
Nikad se nismo ispravljali. Plesali smo jedan po jedan. Uvijek je komentirao: 'Ovo nije ruski način'. Odgovorio bih mu: 'Da, ovo nije rusko. Postoji i nešto drugo uz Rusiju. Ovo je dansko. Možda to nije ono što ti se sviđa, ali nije krivo samo zato što nije rusko', opisao je Erik njihov zajednički rad u baletnom studiju.
Rudolf je obožavao njegov smisao za humor koji nije svima bio po ukusu. Čak je i sam Erik priznao da su se mnogi znali uvrijediti zbog njegovih komentara, ali ne i Nurejev. Njihova veza bila je strastvena, ali i teška. S obzirom na popularnost, među njima se očekivano pojavilo i rivalstvo koje je znalo uzrokovati probleme.
Da sam u njegovim godina, vjerojatno ne bih podnio njegovo prisustvo u svojoj blizini, rekao je Bruhn aludirajući na to da u zrelijim godinama lakše podnosi konkurenciju.
Iako su u jednom trenutku prekinuli seksualnu vezu, emotivno su ostali jedno uz drugo do samog kraja. Nurejev ga je nazivao najvećom ljubavi u svom životu, a Bruhn je isto govorio za njega.
Za mene je on nevjerojatan glumac, nevjerojatan plesač, nevjerojatan stvaratelj. Mislim da nikada nisam upoznao ili na pozornici vidio čovjeka toliko sjajnog i inspirativnog. Vjerujem da i on osjeća isto prema meni, kazao je Nurejev.
Kronična bol i zdravstveni problemi udaljili su Bruhna od pozornice na nekoliko godina, a kasnije se vratio plesu kao koreograf i umjetnički direktor. Nurejev je uvijek bio tu kada je trebalo podržati njegove nove projekte, a Bruhn mu je vraćao istom mjerom.
Prijateljstvo nisu prekidali ni kada su u njihove živote ušli novi partneri. Bruhn je naposljetku završio u stabilnoj i mirnoj vezi s plesačem Constantinom Patsalasom, a nemirni Nurejev za to je vrijeme nizao ljubavne afere.
Razdvojiti ih je mogla samo bolest. Erik Bruhn preminuo je 1. travnja 1986. godine u Torontu nakon borbe s rakom pluća. Sedam godina kasnije bolest je presudila i Nurejevu. Umro je u 55. godini života 6. siječnja 1993. godine. Sljedeći dan njegov je doktor potvrdio da je Nurejev bolovao od side i da je za svoju dijagnozu znao od 1984. godine.
Rudolf nije želio govoriti o svojoj bolesti tijekom života zbog profesionalnih razloga. U proljeće 1992. godine ušli smo u posljednju fazu, najtežu fazu te bolesti, kazao je.
U proljeće 1992. Nurejev je režirao balet "Romeo i Julija" u New Yorku, a zatim je otputovao u Pariz, u kojem je radio na baletu "Bajadera", koji se počeo prikazivati u listopadu. Bila je to njegova posljednja premijera, očekivano uspješna i hvaljena, i posljednji velik uspjeh legendarnog baletana.