Kada je riječ o pisanju eseja na maturi, hrvatski učenici često pokažu lošije rezultate od očekivanih, uz, dakako, iznimke. Mnogima je to tek jedan od prvih susreta s pisanjem eseja uopće. Seminarski radovi pojedinaca na fakultetima vrlo su loše kvalitete, a nerijetko se iznenadimo i lošim pisanim izražavanjem visokoobrazovanih stručnjaka.

Iako učitelji i profesori rade sve što mogu kada se uzme u obzir prenatrpana satnica i ograničeno vrijeme, ostaje činjenica da Kurikul za hrvatski jezik, a samim time i satnica u određenom razredu, naprosto ne pridaje dovoljno pažnje razvijanju pisanja, jednoj od četiriju osnovnih jezičnih djelatnosti. I tu ne mislimo na učenje početnog pisanja.

To je primijetila i Jelena Primorac, profesorica engleskog jezika rođena u Pennsylvaniji, u SAD-u. Danas u Hrvatskoj vodi konverzacijske tečajeve engleskog jezika za odrasle i tečajeve pisanja na engleskom jeziku za tinejdžere u sklopu svoje škole Speak Up! te studira Podučavanje pisanja na američkom Sveučilištu Johns Hopkins. I upravo kada spomene podučavanje pisanja, nerijetko se podigne koja obrva.

NEDOVOLJNA POSVEĆENOST VJEŠTINI PISANJA

No to je našoj djeci itekako potrebno.

Trenutačno u nastavi Hrvatskog jezika postoje četiri područja: književnost, jezik, medijska kultura i jezično izražavanje. Prema novom Kurikulumu za nastavni predmet Hrvatski jezik za osnovne škole i gimnazije u Republici Hrvatskoj, od jeseni 2019. godine ta će se područja dijeliti na književnost i stvaralaštvo, kulturu i medije te hrvatski jezik i komunikaciju.

Ako se ne savlada vještina pisanja, ona se kasnije itekako može odraziti u profesionalnom životu pojedinca.

Svrha potonjeg trebalo bi biti stjecanje jezične, uporabne, strategijske i društvenojezične kompetencije, vještina komunikacije i suradnje s drugima u različitim kontekstima, medijima i komunikacijskim situacijama, stjecanje komunikacijskih strategija radi razumijevanja i stvaranja teksta na temelju prije stečenoga znanja i učenja.

Tu je i stjecanje sposobnosti pomnoga čitanja obavijesnih i književnih tekstova, sposobnosti analize i interpretacije teksta te razumijevanja konteksta i značenjskih slojeva, kompetencije stvaranja tekstova različitih vrsta i funkcionalnih stilova te svijesti o sebi kao osobi koja izgrađuje i poštuje identitet drugih u okviru jezične i kulturno-jezične govorne zajednice (NN 10/2019).

Pisanje 5 načina kako potaknuti kreativno pisanje kod djece

Dakle, to bi bilo područje u kojem bi se, između ostalog, učenike podučavalo jezičnom izražavanju, i usmenom i pisanom.

No u Sjedinjenim Američkim Državama situacija je drastično drukčija. Naime, kako nam kaže Jelena, ondje ne postoji državni kurikul. Tamo svaki regionalni upravni odbor za školstvo na temelju državnih i nacionalnih smjernica kreira svoj kurikul. No u posljednjih nekoliko godina intenzivno se radi na izjednačavanju kurikula cijele zemlje te su razlike među državama danas sve manje i manje.

U Pennsylvaniji, gdje sam ja odrasla, predmet materinjeg jezika sastoji se od ovih područja: čitanje informativnih tekstova, čitanje književnosti, pisanje, pričanje i slušanje. Kada je riječ o pisanju, učenici trebaju znati pisati za različite publike i različite svrhe. Moraju savladati informativno pisanje, argumentiranje, narativno pisanje, davanje pisanih odgovora na pitanja o književnosti, produkciju i distribuciju pisanja, tehnologiju i objavljivanje tekstova, provođenje istraživanja, vjerodostojnost izvora te raspon pisanja, ističe.

Pisanje je popur razmišljanja na papiru.

Na nastavi Hrvatskog jezika učenici se susreću s djelatnošću pisanja prilikom pisanja domaćih zadaća u vidu sastavaka ili odgovaranja na pitanja, prilikom pisanja školske zadaće, a pisanje eseja na maturi predstavlja vrhunac toga. U SAD-u je, kako nam kaže Jelena, situacija drukčija.

Ondje se pisanju pristupa kao i svakoj drugoj vještini, dok ovdje često ispada da se podrazumijeva da svako tko je pismen automatski zna sastaviti koherentne i kvalitetne tekstove. Matura mi je posebno zanimljiva jer su neki učenici dobili tek osnovne upute za pisanje eseja. Primjerice, na nastavi se esej u vidu školske zadaće piše dvaput godišnje. Kako je moguće da se nešto čemu se posvećuje tako malo pažnje nalazi na državnoj maturu? pita se Jelena.

Pritom ističe da dobro zna u kakvoj su nezahvalnoj situaciji učitelji i profesori te da svoj posao rade najbolje što mogu s obzirom na ograničenja vremena, ali i činjenice da ni sami nisu to formalno učili, nego se snalaze kako god mogu. Upravo zato učenička sposobnost izražavanja i, u konačnici, pisanja eseja na maturi ovisi o pojedinim profesorima.

Jelena ističe kako je potrebno obučiti profesore i dati im alate s kojima bi mogli svoje učenike učiti kako pristupati pisanju i razvijati svoje sposobnosti pisanog izražavanja

No problem pisanja ne staje s napisanom maturom. Štoviše, ako se ne savlada vještina pisanja, ona se kasnije itekako može odraziti u profesionalnom životu pojedinca.

Ponekad se stvarno iznenadim kada čitam tekstove odraslih obrazovanih osoba, vrlo inteligentnih i inače elokventnih ljudi koji sastavljaju pisane radove bez glave ili repa.

I to je naprosto zato što se u školama i na fakultetima nitko nije dovoljno bavio pisanjem kao umijećem koje se treba proučavati i vježbati. Štoviše, ideja o podučavanju pisanja toliko je strana da kada i ja ljudima kažem da to studiram i da se time bavim, nemaju pojma o čemu govorim. Neki pitaju mislim li na kreativno pisanje, drugi misle da valjda učim djecu abecedu, govori nam ova profesorica.

ŠTO JE S RAZVIKANIM KRITIČKIM RAZMIŠLJANJEM?

Ako se nedovoljno pažnje posvećuje pisanju, to se primjećuje i na poslovnim sastancima i konferencijama. Jelena i polaznici njezina konverzacijskog tečaja vrlo su dobro zapazili nešto što se gotovo uvijek viđa kod nas – na međunarodnim kongresima američki sudionici u publici uvijek nakon izlaganja imaju brojna pitanja za govornika, dok hrvatski uglavnom šute. Kako kažu njezini polaznici, naučili su se sramiti „glupih“ pitanja i „glupih“ izjava pa radije ne kažu ništa.

Ovdje se, u odnosu na Ameriku, nekako manje traži da učenici izraze svoje mišljenje ili, još gore, da uopće izgrađuju svoje mišljenje. U Americi se mnogo više raspravlja i za mnogo toga ne traži se jedan 'točan' odgovor kao ovdje, recimo, u književnosti. Stalno traže da učenici i studenti kažu svoje, da donose svoje zaključke. Naravno, na temelju dokaza i činjenica. Pisanje je savršen alat upravo za to  za otkrivanje toga što mi uopće o nečemu mislimo, da obranimo to svoje mišljenje i da naučimo sve to hrabro reći, napominje.

Pisanje je, kako nam kaže, poput razmišljanja na papiru. Njime razvijamo sposobnost jasnog i logičkog razmišljanja, učimo razlikovati važno i nevažno, učimo logički grupirati ideje, povezati ideje na fluidan način. Pisanjem razvijamo sposobnosti kritičkog razmišljanja, koji je, kako kaže Jelena, po najjednostavnijoj definiciji objektivna analiza i vrednovanje nekog predmeta radi oblikovanja mišljenja i zaključka o njemu.

Dok pišemo, organiziramo i analiziramo informacije, preispitujemo svoje i tuđe stavove i argumente i donosimo nove, odnosno dok pišemo, bavimo se upravo kritičkim razmišljanjem. Pisanjem također razvijamo i kreativnost i fleksibilnost. Svaki put kada neku stvar želimo reći na bolji, drukčiji način, želimo osmisliti zanimljiviji uvod ili osmisliti neočekivane zaplete u sastavku, mi 'bildamo svoje kreativne mišiće'.

Jelena uočava velike razlike pristupanju podučavanja pisanja u Hrvatskoj i SAD-u.

U konačnici, time ćemo utjecati na sva polja svog života. Osim u školskim zadacima, pisanje nam može pomoći i u brojnim drugim situacijama.

Tu su seminarski radovi na fakultetu, životopisi, pisma namjere za studij ili posao, izvještaji na poslu, službeni dopisi, prijave za financijsku potporu za projekte, poslovni i projektni planovi, marketinški materijali... To su samo neki primjeri koji pokazuju da naš uspjeh u određenom području itekako može ovisiti o tome znamo li se dobro pisano izražavati, zaključuje profesorica Jelena Primorac, koja će ovo ljeto voditi tečajeve pisanja na engleskom jeziku za tinedjžere na otoku Murteru.

Novi Kurikul trebao bi donijeti pomake i na ovom području, no u konačnici, kao i uvijek, sve ostaje na učiteljima i profesorima. Srećom, veliki broj njih u potpunosti je predan svome poslu, a time i stvaraju učenike koji će jednog dana moći kompetentno baratati vještinama pisanog izražavanja.