Jer dok se u prvim godinama roditeljstva brige svode na temperaturu, oguljena koljena i neprospavane noći, s ulaskom djece u pubertet počinje jedno sasvim novo poglavlje. Ono u kojem se vrata sobe češće zatvaraju, odgovori postaju kraći, a roditelji se polako uče kako pustiti, a ipak ostati blizu.
U svakom slučaju, razdoblje je ovo koje je jednako zahtjevno za djecu i za roditelje, a o tome kako ga živjeti i preživjeti razgovarali smo s četiri mame - Lejlom Filipović, Bojanom Gregorić Vejzović, Marijanom Mikulić i Darijom Lorenci Flatz.
I premda svaka ima svoje iskustvo, oko jedne stvari složne su gotovo bez iznimke - najvažnije je sačuvati odnos i ne zaboraviti da se iza svih tih promjena još uvijek krije isto dijete.
Pubertet i promjene
Ulazak djece u pubertet u njihove je obitelji donio promjene, kod nekih su bile manje, kod nekih veće, ali stigle su. Lejla Filipović kaže kako su najviše primijetili promjene raspoloženja te sve veću potrebu djece za privatnošću i samostalnošću.
To je ponekad izazovno jer kao roditelj želiš znati što se događa, ali istovremeno moraš poštovati njihovu potrebu za samostalnošću. Rekla bih da smo svi zajedno morali naučiti biti strpljiviji i prilagoditi se novoj fazi odrastanja, kaže Lejla i dodaje kako u tinejdžerskim godinama brige više nisu svakodnevne i praktične, nego su vezane za sigurnost, odgovornost i odluke koje dijete donosi samo.
Ako se pita Marijanu Mikulić, izreka "malo dijete - mala briga, veliko dijete - velika briga" pokazala se potpuno točnom.
Kad su djeca mala, umorni ste, neispavani i fizički angažirani, ali nekako imate osjećaj da stvari možete držati pod kontrolom. Znate gdje su, s kim su i što ih muči. S tinejdžerima brige postaju puno manje vidljive, ali puno dublje.
Više ne rješavate oguljeno koljeno, nego pitanja identiteta, prijateljstava, samopouzdanja, odnosa prema školi, ljubavi i budućnosti. Kao roditelj, morate prihvatiti da ne možete uvijek zaštititi dijete od razočaranja ili pogrešaka, objašnjava glumica.
Sličnog je mišljenja i Bojana Gregorić Vejzović, koja priznaje da je s većom samostalnošću djece porasla i roditeljska zabrinutost.
Bilo je puno ispipavanja granica, Enes i ja pokušali smo ih tvrdo postaviti, ali bilo je proklizavanja, priznaje kroz smijeh Bojana i dodaje kako su na kraju dana razgovor i ponavljanja unedogled bili ti koji su rješavali situacije.
Za Dariju Lorenci Flatz pubertet njezinih sinova nije bio toliko dramatičan. Bio je tek malo izazovan na samom početku, ali sve je, kaže, dosta brzo prošlo i bilo je lakše već na početku srednje škole pa za sebe kaže da je jedna od onih kod koje izreka o brizi i maloj i velikoj djeci ne vrijedi.
Meni je zbilja s djecom što su starija puno, puno lakše. Mi smo sad zapravo prijatelji, družimo se, dijelimo sve. Ja stvarno uživam u ovim njihovim godinama, zaključuje glumica.
Najveći strahovi
Kad su u pitanju najveći strahovi, sve četiri sugovornice izdvajaju isto - žele da njihova djeca odrastu u sretne, samostalne i dobre ljude.
Lejlu Filipović najviše je brinulo hoće li djeca sačuvati samopouzdanje, zdrav odnos prema sebi i drugima i sposobnost donošenja dobrih odluka, dok joj je najteže bilo prihvatiti da je došlo vrijeme kada roditelji više nisu potrebni na isti način kao nekad.
Pubertet je razdoblje u kojem se prirodno udaljava, traži više privatnosti i samostalnosti, a roditelj mora naučiti povući se korak unatrag i vjerovati da su vrijednosti koje je godinama gradio dovoljno čvrst temelj.
To ponekad nije lako, ali je važan dio odrastanja i za dijete i za roditelja, kaže.
Marijanu Mikulić najviše zabrinjava koliko je mladima danas teško izgraditi zdravu sliku o sebi u svijetu neprestanog uspoređivanja s drugima, a trebalo joj je vremena da prihvati kako je udaljavanje prirodan dio odrastanja.
U pubertetu prijatelji, društvo i vlastita mišljenja postaju važniji i to je zapravo normalno, ali nije uvijek lako za roditelja. Trebalo mi je vremena za tu tranziciju, ali sam shvatila da udaljavanje nije odbacivanje nego dio odrastanja, kaže glumica.
Bojana Gregorić Vejzović priznaje da ju je najviše plašilo eksperimentiranje s alkoholom u kasnijoj adolescenciji.
Otvoren razgovor o toj temi bio je ključan. Primjere i negativan aspekt naglašavala sam ne samo u našim razgovorima već i dokumentarcima koje sam željela da prvenstveno sin pogleda, kaže.
Darija Lorenci Flatz najveću je pak borbu vodila sa školskim obvezama i pritiskom koji je to donosilo cijeloj obitelji.
Najviše nam je tog nemira i nesreće škola unosila, ali kasnije je nekako i to prošlo. Idu sad u privatnu gimnaziju, gdje je ipak pristup drukčiji, s manje pritiska, i mi smo se stvarno u tom smislu preporodili, priča i dodaje kako nju samu najviše brine hoće li se dečki snaći u životu.
Hoće li upisati ono što vole, naći zanimanje koje će ih veseliti, hoće li biti sretni. To valjda svaki roditelj najviše želi svom djetetu, zaključila je Daria.
Život u doba interneta
Sve četiri sugovornice slažu se i oko još jedne stvari - današnjim je tinejdžerima možda teže nego prijašnjim generacijama. Društvene mreže, mobiteli i stalna povezanost donijeli su sasvim nove izazove.
Društvene mreže donose mnoge prednosti, no istovremeno stvaraju pritisak uspoređivanja, potrebu za prihvaćanjem i stalnu izloženost različitim informacijama i trendovima. S tim smo se izazovima nastojali nositi prvenstveno otvorenom komunikacijom i povjerenjem, kaže Lejla i dodaje kako joj je važno razgovarati s djecom o onome što prate na društvenim mrežama, kako doživljavaju sadržaje koje gledaju i kako razlikovati stvarnost od idealiziranih prikaza života.
Marijana Mikulić smatra da su mladi danas pod neprestanim pritiskom vršnjaka, trendova i očekivanja. Oni, kaže, ne mogu kao mi nekada samo doći iz škole i jednostavno biti kod kuće.
Društvene mreže same po sebi nisu problem, ali brzina kojom se šire informacije, trendovi i očekivanja stvaraju ogroman pritisak na mlade. Roditelj tu često kasni nekoliko koraka jer djeca žive u svijetu koji se mijenja iz dana u dan. Ja pokušavam što više razgovarati s djecom, bez moraliziranja. Ne vjerujem da se povjerenje gradi kontrolom, nego odnosom. Naravno da postoje granice, ali puno mi je važnije da mi se dijete usudi reći istinu nego da imam privid potpune kontrole, kaže Marijana.
Bojana Gregorić Vejzović upozorava da su mobiteli djeci otvorili Pandorinu kutiju raznih utjecaja - od trendova i mode do imperativa izgleda.
Osobno se trudim ukazivati im na njihove vrijednosti, pohvaliti za svaki uspjeh u školi ili u sportu kojim se bave. Kod lošijih ocjena nisam kritičar, nego nudim pomoć instrukcijama i želim biti oslonac na koji će uvijek moći računati.
Život su usponi i padovi i čim prije postanu svjesni tog haligalija, lakše će se sami nositi sa svim izazovima, smatra glumica.
Dariju Lorenci Flatz više od društvenih mreža brine količina vremena koju mladi provode pred ekranima.
Možda je to jednostavno nešto s čim se treba pomiriti i svijet će možda za 20 godina potpuno drukčije izgledati, pojma nemam, ali sam sigurna da ekran i boravak pred ekranom udaljavaju od ljudskosti i to sigurno nije dobro. Jer smanjuje osjećaj empatije i prisutnosti, to je kao da ste cijelo vrijeme malo omamljeni, otupljuje vas, zaključuje.
Savjet za roditelje
Kada bi roditeljima koji tek ulaze u svijet tinejdžerskih godina mogle dati samo jedan savjet, sve četiri žene poručuju gotovo isto: manje straha, više povjerenja.
Bojana Gregorić Vejzović savjetuje puno razgovora, zagrljaja i jasnih granica. Mišljenja je da prema djeci, ali i prema samima sebi trebamo pristupati s razumijevanjem i blagošću.
Svi radimo greške, nema bezgrešnog roditeljstva, ali kada se znaju pravila, lakše brodimo kroz obveze, a sigurno se prepuštamo veseljima. Puno razgovora, puno ponavljanja istih rečenica, puno zagrljaja, puno slušanja, ali i jasnih granica. Granice im zapravo stvaraju svijest o odgovornosti, granice im stvaraju otpornost na 'zavodljive' krivine, recimo to tako... I da, sretno, sve će biti u redu kada smo prisutni u životima svoje djece razgovorom i vremenom, zaključila je glumica.
Divna je poruka Marijane Mikulić ta da ne zaboravite da iza svih promjena, otpora, zatvaranja u sobu i povremenih sukoba i dalje stoji isto dijete koje vas treba.
Pubertet zna biti zahtjevan i za djecu i za roditelje. Pokušati manje reagirati iz straha, a više iz povjerenja. Birati bitke koje su zaista važne i ostaviti otvorena vrata za razgovor čak i kada vam se čini da vas ne slušaju. I možda najvažnije: nemojte očekivati savršenog tinejdžera ni savršenog roditelja. Dovoljno je da budete prisutni, dosljedni i da dijete zna da ga volite čak i onda kada vam nije lako, kaže.
Lejla Filipović podsjeća da je pubertet samo prolazna faza, a odnos koji gradimo s djecom ostaje za cijeli život.
Ne moramo imati odgovor na svako pitanje niti biti savršeni roditelji - često je dovoljno da budemo prisutni, dosljedni i spremni saslušati, zaključila je.
A sve je na kraju izvrsno sažela Darija Lorenci Flatz. Roditeljima je poručila da čuvaju živce i da probaju biti što topliji prema djetetu:
Rješavanje tih nekih stvari odgodite dok prođe ta pubertetska bura. Jer ja sam često imala osjećaj da se to mora odmah riješiti, a oni to ne mogu čuti u tom momentu. I zapravo treba ostati u nekoj vezi s njima, ne izgubiti ih, ostati u toj nekoj povezanosti, toplini, a oni će nadoći i onda shvatiti stvari koje trebaju shvatiti.
Jer, koliko god ponekad djelovalo da su se iza zatvorenih vrata sobe udaljili od nas, tinejdžeri ipak najviše trebaju upravo ono što su trebali i kao mali - roditelja koji je tu.
