Primjerice, nova krema s retinolom bila je na akciji. Još jedna crna majica činila mi se kao nešto što mi treba.
Nova knjiga koja je napokon stigla u knjižare činila se kao obvezno štivo, iako sam imala barem deset knjiga na polici koje još nisu bile pročitane. Potom je tu bila kava za van, sendvič iz pekare…
Sve su to bile sitnice koje pojedinačno nisu značile gotovo ništa, ali zajedno su činile iznos zbog kojeg sam se zapitala kada sam ga uspjela potrošiti, pogotovo kada sam eure preračunala u kune.
Upravo tada rodila se ideja da pokušam nešto jednostavno: mjesec dana ne kupovati ništa osim hrane i onoga što je doista nužno za svakodnevni život.
Pravila koja sam si postavila nisu bila stroga niti sam ih doživljavala kao kaznu. Hrana, higijenske potrepštine i sve što je zaista potrebno bilo je dopušteno. Sve ostalo moglo je pričekati.
Prvih nekoliko dana bilo je možda malo neobičnije nego što sam očekivala.
Uhvatila bih se kako automatski u pauzi otvaram internetsku trgovinu ili razgledavam novu kolekciju odjeće iako nisam imala namjeru nešto kupiti.
Jednako je bilo i s internetskim trgovinama namještaja i dekoracija, koji su moja prava slabost. Iako nisam imala namjeru kupiti ništa od toga, svejedno sam svoje slobodno vrijeme trošila na pregledavanje tih artikala. Toliko toga radimo iz navike da toga postanemo svjesni tek kada pokušamo stati.
Tada sam prvi put ozbiljno počela razmišljati o tome koliko često kupujemo iz potrebe, a koliko iz emocije. Kupnja je mnogima postala način da poprave raspoloženje nakon napornog dana, razbiju dosadu ili se nagrade za uspješno odrađen tjedan. U tome nema ništa loše, ali kada takvi trenutci postanu svakodnevica, lako prestanemo primjećivati koliko nas zapravo koštaju.
Nakon otprilike dva tjedna dogodilo se nešto što nisam očekivala. Prestala sam razmišljati o tome što nemam i počela primjećivati što već imam.
Ponovno sam počela nositi odjeću koju sam gotovo zaboravila. Potrošila sam kozmetičke proizvode do zadnje kapi. Pročitala sam knjigu koju sam kupila prošle zime i cijelo vrijeme odgađala. Čak mi se činilo da je stan uredniji jer u njega nije neprestano ulazilo nešto novo.
Usto, promjena se počela osjećati i na bankovnom računu. Ne zato što sam odjednom prestala trošiti stotine eura, nego zato što su nestale brojne male kupnje. Upravo te sitnice često ostanu neprimijećene, iako na kraju mjeseca naprave najveću razliku.
Resetiranje nakon godišnjih odmora
Dok slušam prijatelje koji mi prepričavaju svoje troškove, a istodobno gledam kako troše na te male stvari kao što sam i ja, shvaćam da je to mnogo raširenije nego što sam inicijalno mislila, pogotovo sada u vrijeme godišnjih odmora kada nam se čini da nam treba još jedan novi kupaći kostim, još jedan koktel na plaži i baš ona jedna narukvica sa školjkicama.
Možda je baš zato period nakon povratka s godišnjih odmora prilika za ovakav izazov od mjesec dana.
To je prilika da zastanemo i preispitamo vlastite navike. Koliko puta uđemo u drogeriju po jednu stvar, a izađemo s pet? Koliko često otvorimo internetsku trgovinu samo da bismo pogledali što ima novo? Koliko nas puta riječ "akcija" uvjeri da kupujemo nešto što nam zapravo nije ni bilo na popisu?
Zanimljivo je da se nakon nekoliko tjedana promijeni i odnos prema stvarima koje već posjedujemo. Kada novi predmeti prestanu stizati, prirodno počinjemo više cijeniti ono što već imamo umjesto da stalno tražimo sljedeću kupnju, otkrivamo zaboravljene komade odjeće, dovršavamo proizvode koje smo otvorili prije nekoliko mjeseci ili napokon pročitamo knjigu koja je skupljala prašinu na polici.
Psiholozi često govore da osjećaj kontrole nad vlastitim odlukama doprinosi osjećaju sigurnosti i zadovoljstva. Upravo se to dogodilo i meni. Nisam osjećala da si nešto uskraćujem, nego da prvi put nakon dugo vremena sama odlučujem kada nešto kupujem, umjesto da odluku donesu reklame, popusti ili trenutačni nagon.
Po isteku tih 30 dana nisam izgubila želju za lijepim stvarima niti mislim da bismo se trebali odricati svega što nas veseli.
No dogodilo se nešto puno vrjednije. Prije svake kupnje zastanem, bilo da se radi o online kupovini ili fizičkoj trgovini. Postavim si jednostavno pitanje: Treba li mi to uistinu i hoće li me istinski usrećiti ako to kupim? U više od 90 posto slučajeva odgovor je negativan.
Jednom kada nam takav pristup uđe u naviku, stječemo dojam da imamo kontrolu nad svojim novcem, što je u današnjoj situaciji u ovoj državi i više nego potrebno.
