Najviše voli prirodu u svom najprirodnijem obliku. Bose noge u gustoj travi, ples na toplom ljetnom pljusku i istraživanje skrivenih šumskih puteljaka. Toliko dobro (ras)poznaje biljni i životinjski svijet da bi vas vjerojatno posramila svojim znanjem u nekom neobaveznom razgovoru.
Vješta je u kuhinji, ne samo kada treba pojesti neki kolač nego i u pripremi. Imala je dvije i pol godine kada je s mamom zamijesila svoje prve krafne.
Ukratko, Lucija zna svašta o svačemu, ali ne zna pisati i čitati. Uskoro će i to naučiti u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi u koju se zamalo nije upisala zato što - ne zna čitati i pisati.
Iako se u svojoj skupini u predškoli istaknula kao najbolja, Lucijini rsu oditelji od osnovne škole dobili savjet da s upisom u prvi razred pričekaju još godinu dana jer će tako dobiti priliku razviti njezine vještine čitanja i pisanja.
Ako vam sada ništa nije jasno i pitate se zbog čega bi to trebala usvojiti prije prvog razreda kada je upravo škola obrazovna institucija zadužena za to da našu djecu nauči čitati i pisati, dobro došli u klub onih kojima nije bilo jasno gdje je točno problem.
Ambicizoni roditelji i pritisak savršenstva
U ovom trenutku moramo biti maksimalno iskreni. Da, postoje ambiciozni roditelji koji žele da njihova djeca pišu, čitaju, sviraju, znaju tablicu množenja i osnove barem jednog stranog jezika prije prvog razreda. Njihove su ambicije njihova stvar i ne bi trebale imati utjecaj na to kako se percipiraju djeca koja odrastaju na drugačiji način, bez vlastite želje za navedenim znanjem i vještinama i(li) bez pritiska roditelja.
Ni roditeljima nije lako, neki su ambiciozni sami od sebe, a neki pokleknu pred ovim predškolskim obrazovnim trendovima iz straha da će njihovo dijete biti obilježeno ako ne bude na istom nivou kada prvi put sjedne u školske klupe.
Lucijini roditelji odabrali su onu starinsku vrstu odgoja i odlučili svojoj kćerkici podariti bezbrižno djetinjstvo kakvog se sjećamo s nostalgijom.
Neki od nas imali su privilegiju provoditi predškolske dane sa svojim bakama i djedovima, a ostali su vrtićku svakodnevicu kratili igrom. Nije tada bilo kreativnih radionica, a bome ni obilja igračaka koje danas dočekuju djecu u vrtićima. Snalazili smo se kako smo znali i ništa nam nije nedostajalo, smišljali smo svoje igre po svojim pravilima. Koncept učenja bio nam je poznat kao ono nešto s čim su nas plašili kada bismo bili nemirni: Samo čekaj da dođeš u školu, nećeš moći ni pisnuti.
U školske klupe svi smo sjeli jednako neopterećeni time što znamo ili ne znamo. Uglavnom nitko nije znao ništa, a oni koji i jesu nisu se previše isticali jer tada još nije bilo toliko popularno uspoređivati prvašiće i rangirati ih po znanju. Danas vas (ne)uspjeh u prvom razredu može trajno obilježiti i zato mnogi roditelji čak plaćaju pripreme kako bi svoje mališane što bolje osposobili za školu.
Lucija nije išla na pripreme, a njezini roditelji nisu poslušali savjet škole da pričekaju s upisom godinu dana, tako da Lucija najesen kreće u prvi razred.
Oni koji je poznaju ne sumnjaju da će ta inteligentna djevojčica bez problema savladati sve što je u školi čeka, uz podršku roditelja koji nisu podlegli pritisku savršenstva.
A što struka misli o tome trebaju li djeca znati čitati i pisati prije prvog razreda? Svoje mišljenje o tome svojevremeno nam je dala Radojka Oreški, učiteljica razredne nastave s više od 40 godina radnog iskustva.
Naravno da dijete ne treba znati čitati prije polaska u školu. To se uči u školi, ali uglavnom djeca već poznaju barem neka slova i brojke. Rekla bih da je važnije da dijete do polaska u školu zna pozdraviti, zahvaliti, zavezati tenisice, odjenuti jaknu, obući papuče, pristojno jesti, uredno složiti stvari na klupi, zaključila je.
