Kada nakon završetka formalnog školovanja prvi put krećemo u područje „odraslog“ rada, na tom nam je putu nezamjenjiva podrška mentora, iskusnije osobe. No ona prva svojevrsna mentorstva događaju se još i tijekom djetinjstva, ali i izvan radnog okruženja.

Koliko je mentorstvo utjecalo na njihove živote i karijere, s nama su podijelile dvije žene, liječnica i profesorica.

Važnost mentorstva i usmjeravanja tijekom svog školovanja i karijere iskusila je dr. Tamara Kukovec Horvat, specijalistica medicinske mikrobiologije s parazitologijom. I danas se sjeća svoje prve učiteljice kojoj se divila, ali i profesora i medicinskih sestara-mentorica iz Srednje medicinske škole u Varaždinu. Upravo su joj one usadile temeljne medicinske vještine koje joj nikakvo teoretsko znanje nije moglo nadomjestiti.

Pohađanje Medicinskog fakulteta donijelo je posebno i novo iskustvo te je još više učvrstilo u namjeri da postane liječnica.

Divila sam se profesorima i profesoricama koji su bili jako entuzijastični u svom radu. To su bile osobe koje su posjedovale znanja, baratale vještinama, ali neki od njih bili su vrlo jednostavni i pristupačni ljudi.

Posebno se sjećam jedne profesorice koja radi u dječjoj bolnici na Kantridi koja se bavi dječjom onkologijom. Kod nje sam slušala izborni predmet i sjećam se njezine vedrine te njezina entuzijazma u radu. Glavna poruka njezina predmeta na kraju je bila da postoji velika nada u izlječenje, iako smo svi mislili da će nam taj predmet biti depresivan.

Isto tako, sjećam se jedne profesorice iz riječke bolnice koja se bavila problemom neplodnosti, zadivio me njezin trud i strpljivost u rješavanju problema, prisjeća se Tamara.

Upijanje novih znanja i rješavanje upitnika nad glavom

Kada je stekla sanjanu diplomu liječnice, krenula je na jednogodišnje stažiranje, a upravo je to razdoblje u kojem je važnost mentorstva najviše došla do izražaja.

Staž je razdoblje u kojem se upijaju praktična znanja i sve što netko želi ili mora podijeliti s mladim liječnikom je dobrodošlo. Staž sam obavljala u Općoj bolnici Čakovec. Srela sam nekoliko osoba koje su puno utjecale na moj budući rad, na moj način razmišljanja i odnos prema pacijentu.

Mentorica me naučila kako je to biti neustrašiv, kako se izboriti za sebe, kako prihvatiti sve poslovne prilike koje se nude, kako prigrliti život, izaći iz svoje ljušture.

Osim praktičnih znanja, mlada osoba na stažu gleda i uči kako se medicinsko osoblje odnosi prema pacijentima. Čim ima više pozitivnih primjera, to je veća šansa da se mladi liječnik pozitivnije formira.

Osim odnosa prema pacijentima, važno je da se doživi i dobar odnos s kolegama, mogućnost da se konzultira pa tako iz te intenzivne godine nosim i osobe koje sam uvijek kasnije mogla pitati za savjet, na koje sam mogla uputiti svoje pacijente i u koje sam imala beskrajno povjerenje. Dobar mentor iz tog doba ima sve te osobine - stručnost, znanje, kolegijalnost i ljudskost, napominje liječnica.

No učenje time nije prestalo, a specijalizacija koja je uslijedila nakon kraćeg rada u ambulanti obiteljske medicine u njezin je život donijela još jednu vrsnu, iskusnu liječnicu koja joj je svojim savjetima, otvorenošću i spremnošću na pomoć dala i više nego što je mogla očekivati.

Bila je to, i još uvijek jest, krasna profesorica koja radi u Nastavnom zavodu za javno zdravstvo 'Dr. Andrija Štampar'. Ona je uvijek bila vrlo prijateljski raspoložena, uvela me u njihov radni kolektiv kao da je moj, stavljala ispred mene izazove koje sam naučila savladavati, uvijek je bila puna praktičnih savjeta. Nekim mojim kolegama događalo se da su njihovi mentori često nedostupni, što kod mene nije bio slučaj jer je profesorica uvijek bila otvorena za komunikaciju na sve moguće načine - telefonom, mobitelom, mailom, što je vrlo korisno osobi koja radi na radnom mjestu gdje je zapravo gost, zaključuje Tamara.

Uvod u školske pustolovine

Nalik Tamari, pozitivno iskustvo sa svojom mentoricom imala je i Tatjana Barat, magistra edukacije hrvatskog jezika i književnosti, koja je nakon stjecanja diplome krenula na stažiranje u jednu osnovnu školu.

Još se i danas sjećam trenutka kada me ravnateljica upoznala s mentoricom. Odmah je na mene ostavila pozitivan dojam, a iako je bila u žurbi, to je nije omelo da mi pruži široki osmijeh i kaže da se nada kako ćemo se dobro slagati. Iako je bila starija od mene samo sedam godina, znanje koje mi je pružila ne može se mjeriti ni s čim, kaže nam.

Upravo joj je mentorica pokazala kako zaista izgleda rad u školi, na što, kako sama Tatjana kaže, nije bila dovoljno pripremana tijekom samog studiranja.

Iako smo stekli zaista široko teoretsko znanje i baratali čitavom lepezom pristupa nastavi, ulazak u razred sasvim je nova dimenzija.

Sjećam se da mi je moj mentor s fakulteta, koji mi je inače usadio ljubav prema feminističkim pitanjima i pokazao mi koliko je važno razmišljati izvan okvira, jednom prilikom rekao da ulaskom u razred pada u vodu sve što si naučio o disciplini. I bio je itekako u pravu.

No zato mi je moja školska mentorica otkrila sve trikove, naučila me kako treba pristupati učenicima, kako detaljno pripremiti nastavni sat, na što sve treba paziti tijekom polaganja stručnog državnog ispita, što čini temelj naše struke i slično, napominje ova mlada profesorica koja je svjesna toga da se njezina ljubav prema radu s djecom razvila upravo uz mentoricu.

I neformalne mentorice mogu mijenjati živote

No i Tamara i ona susrele su se i s tzv. neformalnim mentoricama koje nisu bile dio njihova formalnog obrazovanja ili usavršavanja, ali su na njihovim životima ostavile neizbrisiv trag.

Riječ je o starijoj kolegici s mog radnog mjesta u Varaždinu. Ona je sada u mirovini, ali od nje sam naučila, bez pretjerivanja, dvije trećine praktičnog znanja i male tajne zanata. Doslovno mi je prenijela sve što je znala. Takva vrlina zapravo nije česta, zna se dogoditi da stariji kolege ne dijele znanje zbog straha od toga da im 'mlađi ne uzmu mjesto' ili slično. Iskreno sam joj zahvalna na njezinu pristupu jer mi je olakšala čitav moj radni vijek, ističe dr. Kukovec Horvat.

Slično je bilo i s Tatjanom, kojoj je jedna posebna žena, ujedno i mentorica na našoj Zadovoljna akademiji, zauvijek promijenila život.

To je bila Alis Marić, jedna od najtoplijih i najiskrenijih osoba koje sam ikada upoznala. Kada mi je bilo najgore u životu u periodu nezaposlenosti i odlaženja ljudi od mene, ona mi je jedina pružila ruku i prihvatila me, iako u tom trenutku nije znala ništa o meni. Imala je uvid samo u moj životopis i najiskreniju e-poruku koju sam ikada ikome poslala. Našle smo se na kavi usred, sjećam se, snježne siječanjske mećave, odmah smo kliknule, a sve ostalo je povijest, ističe.

Dobar mentor objedinjuje stručno znanje, kolegijalnost i ljudskost.

Kako nam dalje kaže, upravo joj je ona bila velika podrška posljednjih nekoliko godina, a sve što je naučila uz nju počelo joj je otvarati vrata prema uspjehu. Jedan uspjeh vodio je prema drugome, jedno poznanstvo prema drugome, jedan projekt prema drugome, a ona ju je i ohrabrila da objavi svoju prvu knjigu.

Alis me naučila kako je to biti neustrašiv, kako se izboriti za sebe, kako prihvatiti sve poslovne prilike koje se nude, kako prigrliti život, izići iz svoje ljušture, ne pristajati na polovične odnose i uvijek težiti unutarnjem ispunjenju, zaključuje Tatjana Barat.

Mentora ili mentoricu koji nam je obilježio život zauvijek ćemo pamtiti. To je posebna osoba koja je izdvojila svoje vrijeme i dala ga nama, koja sve stručno i životno znanje nesebično dijeli s drugima i pritom ne očekuje ništa zauzvrat. I upravo takvo iskustvo nekada mladih osoba koje su imale sreću pa su naišle na mentore vrijedne divljenja, od njih stvara buduće sjajne mentore novim generacijama.