"Djeca koja najviše vremena provode s vršnjacima najvjerojatnije će upasti u nevolje." (Istraživanje opisano u knjizi Two worlds of Childhood, 1970)
Djeci trebaju djeca. To uopće nije upitno. No koliko je druženja s drugom djecom zapravo potrebno djetetu i može li previše vremena koje provedu u igri s njima biti dugoročno štetno? Čini se da i ovdje vrijedi ona manje je više.
Kada vašoj djeci vrijednosti koje im nameću njihovi prijatelji znače više od vrijednosti, identiteta i kulture koju ste im pokušali usaditi kroz odgoj – nastaju problemi.
Imate li problema sa svojim tinejdžerom ili ste pak roditelj mlađe djece koje tek čekaju izazovi škole i buntovnih godina, teze koje su u knjizi Budite tu za svoju djecu iznijeli psihijatar Gabor Maté i psiholog Gordon Neufeld mogu vam pomoći da pomognete svom djetetu, ali i u obnavljanju vašeg odnosa.
Kad bi druženje s vršnjacima omogućilo slaganje i stvaranje odgovornih članova društva, članovi bandi i djeca s ulice bili bi uzorni građani.
Imam osjećaj da su roditelji itekako fokusirani na to da se djeca što više međusobno druže i da ne vide trojanskog konja u tome – mic po mic djeca sve više vremena provode s nezrelim vršnjacima i njihove vrijednosti, prioriteti i ponašanja se mijenjaju – uglavnom ne nabolje.
I sama ponekad žalim svoje dijete što ne vidi prijatelje preko vikenda ili čak dulje kad smo svi na odmoru, no sada mi je iskreno malo lakše oko takvih naizgled propuštenih prilika socijalizacije djeteta. Bolje je uložiti vrijeme u odnose s odraslima u djetetovu životu nego biti zaokupljen djetetovim odnosima s drugom djecom.
Što više vremena djeca provode u vrtićima, to više postaju svadljiva, lukava, nepristojna i nepristojno odgovaraju odraslima... pišu autori te fantastične knjige, za koju iskreno vjerujem da je trebaju pročitati svi roditelji – i to jednom godišnje.
Nastavljaju kako je gotovo univerzalno uvjerenje da djeca moraju biti rano izložena interakciji s vršnjacima kako bi se naučila slagati s drugima i uklopiti se. Vjeruje se da druženje potiče socijalizaciju: sposobnost za vješt i zreo odnos s drugim ljudskim bićima...
No odmah otkrivaju rupu u takvom razmišljanju: Kad bi druženje s vršnjacima omogućilo slaganje i stvaranje odgovornih članova društva, članovi bandi i djeca s ulice bili bi uzorni građani.
Ima smisla. Vršnjaci nisu zrele osobe koje mogu biti odgovorne ili mogu biti stabilan element u životu djeteta. Vršnjaci ne znaju puno o životu pa ispada da "slijepi vode slijepe". A djetetu u životu treba zrela osoba koja je odgovorna i koja mu može pružiti emotivnu stabilnost kako bi se moglo razvijati. Ta stabilnost nalazi se primarno u odnosu s roditeljima, iako je dijete može pronaći i u drugim bliskim odraslim osobama.
Kada vašoj djeci vrijednosti koje im nameću njihovi prijatelji znače više od vrijednosti, identiteta i kulture koju ste im pokušali usaditi kroz odgoj – nastaju problemi..
I sami znamo da se prijatelji nerijetko posvađaju, i to čak oni do jučer najbolji prijatelji okreću leđa jedan drugomu. Ako je dijete primarno vezano za takvog nekog tko će ga olako odbaciti, velika je šansa da će se pogubiti, biti tjeskobno, depresivno ili pak krenuti u smjeru dokazivanja preranom seksualizacijom i drugim oblicima ponašanja koja nisu u najboljem interesu djeteta.
Svako dijete nastoji dominirati nad drugim. To je sasvim prirodno i ta bitka počinje već u vrtiću.
U odnosu dvoje djece ili će doći do sukoba jer oboje žele dominirati ili će se jedno dijete klonirati potiskujući svoje osobine da bi ga drugi prihvatili. Samo ono dijete koje je stabilno privrženo za vlastite roditelje može se oduprijeti tome.
Slaganje s drugima kao prioritet može postati zamka. Ako je za nezrela bića najvažnije naučiti kako se slagati s drugima, guramo ih u obrasce konformizma … dijete će učiniti sve samo da veza uspije, a mi pojma nemamo što podrazumijeva to sve, odnosno možemo naslutiti samo kako to nije dobro jer dijete radi stvari samo kako ne bi bilo odbačeno.
Imate li dijete koje se stalno dopisuje s vršnjacima preko mobitela, koje je nervozno jer ne vidi svoje prijatelje, koje imitira svoje prijatelje i zbog toga gubi kontakt s vama, nije vrijeme za kazne, nego za zbližavanje. Kaznama se dijete može još dodatno udaljiti od vas, dok će jedan dobar planirani odmak u obliku zajedničkog provođenja vremena biti izuzetno koristan.
Kad te druga djeca odbace, što nije uopće rijetkost, ona djeca koja kod kuće imaju odnos u kojem su sigurni da neće biti odbačeni proći će bolje od djece koja ne mogu očekivati na podršku unutar doma. Budite roditelji kojima će djeca bježati kad nastanu problemi, ne roditelji pred kojima je djecu strah.
Budite roditelji kojima će djeca bježati kad nastanu problemi, ne roditelji pred kojima je djecu strah.
Zajedničko jutarnje maženje u krevetu, zajednički obiteljski obroci, zajednički izlasci i odmori na koje ne vodite drugu djecu, sve će to biti itekako korisno za stvaranje privrženosti među članovima obitelji, a to će se pozitivno odraziti i na mentalno zdravlje djece.
Budimo tu za našu djecu. Manje kazni, a više zagrljaja ne znači da ćete odgojiti razmaženo dijete. Birajte bitke. Kratkoročna pobjeda nad djetetom u obliku kazne može vam se dugoročno obiti o glavu kad se ono mentalno udalji od vas i vaših vrijednosti. Pokušajte radije sa zagrljajima.
