Ona ima šest godina i nekoliko dana, a ja sam je čekala ne devet mjeseci, nego cijelo jedno desetljeće. Da se rodila onog prvog puta kad smo rekli da idemo raditi dijete, danas bi već bila tinejdžerica koja bi se skrivala mami, umjesto da me doziva.
Ali nije.
Kao mlađa, cijeli sam život “pazila”. Kondomi, pilule, aplikacije za plodne dane- sve da izbjegnem trudnoću. Jer nekako sam vjerovala da se djeca rode čim budeš malo neoprezan. Oko nas su neke prijatelji dobili dijete neplanirano, izgledalo je da je baš tako jednostavno napraviti dijete. Mislila sam, kad jednom poželim dijete, to će biti "piece of cake".
Ali nije.
Sedam puta "u ništa".
Kad smo se vjenčali i odlučili da želimo djecu, ništa se nije dogodilo. Mjeseci su prolazili, ali nije bilo nervoze. Šest mjeseci je sasvim normalno. Ali prošla je godina… Khm. Liječnici su mi govorili: "Sve izgleda dobro, no malo ste sada stariji…"
Starija? Imala sam 35 i nisam baš bila neka starica. Nijedne sijede na mojoj glavi nije bilo. Nijedne. Nula. Ali znala sam da u donjem sektoru onaj zlatni period plodnosti završava tu negdje…
Tada je počeo naš IVF put. Ulaziš u taj svijet s nadom jer medicina danas može sve, zar ne?
A onda te stvarnost spusti. Hormoni, injekcije, čekanja, pa onaj trenutak kad test pokaže dvije crte… i taman kad dopustiš sebi da sanjaš, sve stane.
Sedam puta. Sedam pozitivnih testova, sedam puta slomljeno srce.
Tišina između pokušaja
Ljudi oko tebe vide samo ono što im pokažeš. Vide osmijeh, ali ne vide tišinu doma nakon još jednog dolaska iz bolnice s kiretaže. Srećom pa nijednom u vrijeme tih trudnoća nisam kupovala dječju robicu. Ali nakon nekoliko razočaravajućih pokušaja, doma sam dovela mačka.
Žarko sam željela brinuti oko nekog malog i slatkog. Tek sam tad dobivala glupe komentare oko sebe, da mi mačka nikad neće reći "volim te." Ma daj!? A ja eto očekivala da ću dobiti prvog mačka koji priča kao čovjek! Ljudi su nekad stvarno, ma ne znam više što da kažem..
U uredu su znali da idem na te postupke, ali ne i koliko sam "luda" od svega toga. Osim što sam se konstantno znojila pod utjecjem hormonske terapije, bila sam živčana k'o pas. Najviše u sebi. Od tuge.
Pokušavala sam sve svoje misli uprti u posao pa sam nekad malo i pretjerivala u opsesiji, samo da nešto imam pod kontrolom. Čim bih iz ureda došla doma, otplakala bih svoje.
Čak i najbliži ponekad nisu mogli shvatiti zašto sam baš takva. Misle da si “previše opterećena” ili da “moraš pustiti da se dogodi”. Ne znaju da ne postoji pauza od ovog puta. Da te iznutra šibaju misli, ali i hormonska terapija, da jednostavno ne možeš biti "normalna". Pokušavala sam, ali mislim da nisam nikom tada bila nešto posebice draga.
Hvala prijateljima koji su tu ipak ostali, obožavam vas sve do jednog. Vas par koji ste otpali, možda ste i imali pravo.
Vaš odabir da pobacite dijete je potpuno vaš odabir. Ja sam tad mislila kako ste nezahvalnici koji dobivanju na pladnju nešto što nisu zaslužili. Izvinite i vi i drugi koji ste me pozivali van, a meni nije bilo do plesa.
Dan kada se čudo dogodilo
Kad sam već bila na rubu odustajanja, kad sam mislila da ništa od toga i sa suprugom već počela planirati neki drugi život koji je uključivao prodaju malog stana da s tom lovom proputujemo ostatak svijeta, dogodilo se.
Na našem službeno zadnjem pokušaju. Nekoliko mjeseci nakon što se raspala firma u kojoj sam radila i nekoliko mjeseci od posljednjeg spontanog s blizancima. Na postupak smo maltene došli direktno s aerodroma, jer sam pokušavala biti što manje u Zagrebu.
I tada je test opet pokazao dvije crte. Nisam nešto bila ushićena, već sam ih viđala. Ali ovaj put su ostale do kraja. Te dvije crtice sad su curica koja upravo drijema prije popodnevnog kupanja.
Jutros smo se probudile zajedno u krevetu, tako spavamo na godišnjem. Njezine ručice su me zagrlile. "Mama, jel' spavaš?"
Nasmijala sam se iako mrzim kad me itko budi. Volim čuti "mama". Čak i kad ga izgovori jedno sto puta do podneva i kad mi ide na nerve jer ne uspijevam pročitati tri retka knjige između svakog "mama". Znam koliko je svako njeno “mama” dragocjeno. I znam da iza toga stoje godine borbe koje ne želim zaboraviti jer su me one naučile što znači nada. I strpljenje.
Za one koje još čekaju
Ako ovo čitaš i još si na tom putu, nisi sama. Znam da ti je teško, da ti srce malo stane svaki put kad vidiš tuđe dijete ili trudnički trbuh. Znam da ti je dosta medicinskih izraza, bolničkih hodnika i vlastitih suza.
Ali znam i da se ponekad čuda dogode onda kad im se najmanje nadaš. I da čak i kad misliš da više ne možeš, možeš još malo. Naši su susjedi uspjeli iz trinaestog pokušaja.