Svake nedjelje idemo na ručak kod njegovih. I svaki put vratimo se kući s torbama punim posudica, koje će nam idućih dana dobro doći. Ponekad sarma, ponekad punjena paprika, grah, napacano meso, mljeveno meso, šalša i mnogo toga domaćeg za jelo, u tim je posudicama puno toga što će nam pomoći da barem do srijede smanjimo broj sati provedenih u kuhinji, a usput i da jedemo zdravo.
Da nema posudica, možda bismo morali ponekad naručiti hranu. Onih dana kad smo prezauzeti, bolesni ili jednostavno raštrkani na sto strana.
Ili bismo se trebali dizati ranije ujutro, odlaziti na počinak kasnije da skuhamo što treba jer jako ne volimo hranu iz dostave. Postoji taj neki specifičan miris hrane koja dolazi u tankim plastičnim posudicama ili stiroporu, a i okus zna biti diskutabilan. Zato, da nema posudica, bili bismo još umorniji nego što jesmo. Posudice nam baš jako pomažu.
Znam da je tako i kod mnogo vas.
Bivše kutije velikih pakiranja sladoleda i tegle s krastavcima, a ponekad i službena posuda za hranu, čuvari su neslužbene tradicije u Hrvata.
Jer od mame ili svekrve ne vraćaš se bez domaće hrane. I to nikad nisu ostaci od ručka jer majke svojoj djeci kuhaju i desetljećima nakon što se ona odsele, pripremaju se za nedjeljni ručak još od četvrtka. Jer djeca će doći, a valja da nešto ponesu. Jer sigurno se ne hrane dobro. Nijedna majka ne vjeruje da vi doma jedete zdravo, a-a, nema šanse.
Sjećam se da je moja majka vukla torbe s posudicama s Hvara.
Ja sam pak po posudice odlazila na autobusni kolodvor u Zagrebu svake nedjelje popodne. Tada bi autobusom Promet Makarska stizale mamine delicije iz Dalmacije, pravilno raspoređene tako da mi hrana potraje do iduće nedjelje. Ponekad te posudice nisu uopće bile posude, nego puni lonci hrane. I kolač. Uvijek je tu bio i kolač. Sjećam se da mi je jedan vozač autobusa rekao da bi najradije oženio moju majku koliko mu fino znaju mirisati te njezine torbe njemu predane na čuvanje tih 370 kilometara do sjevera.
Kad mi je majka umrla, ja sam još uvijek bila na fakultetu, a posudice više nisu stizale. Morala sam natrag u menzu, tamo gdje kuharice nisu znale što ja baš jako volim jesti. Menza nije tvoj dom niti će ikada imati takav miris. Iako ti se nudi skuhana hrana, to nije to. I tada sam počela kuhati, barem da pokušam imitirati okuse s kojima sam odrasla.
Nove posudice počela sam tegliti puno godina nakon toga, kad sam upoznala roditelje mog supruga i kad su odlasci na nedjeljni ručak postali dio moje nove tradicije. I tako posljednjih 15 godina ja opet nedjeljom popodne vučem posudice s blagom. Iako znam kuhati. I imam svoju kuhinju.
Jednom me jedna prijateljica pitala vrijeđa li me što mi svekrva daje hranu koju je sama skuhala. Pogledala sam je s upitnikom iznad glave.
Pa ona misli da ti ne znaš kuhati! prosvijetlila me prijateljica.
Ne radi se o tome, odgovorila sam. Radi se o brizi koju majke imaju. Samo što je ova majka rodila mog supruga. Meni je to normalno.
Moja nona spremala je posudice mojoj majci, koja je i sama bila vrsna kuharica. Moja mama spremala je posudice kasnije za mene, a uopće mi nije teško zamisliti da ću ja u budućnosti pripremati posudice za svoju kćer.
Jer majke ne prestaju biti majke činom selidbe. A hranom lako izražavaju svoju povezanost s djecom, a da ih ne opterećuju svakodnevnim pozivima.
Majke s posudicama produljuju vrijeme koju imaju sa svojom djecom. Iako možda djeca ne jedu tu hranu za njihovim stolom, one su tu. Hrana je kao produženi zagrljaj, kao neverbalni znak da su nam podrška i dalje.
Posudice su prije svega simbol brige. Stoga osjećam neizmjernu zahvalnost na tome što ponovo imam nedjeljne posudice. Jer znači da se netko brine. A to je jako lijep osjećaj.