Skoru premijeru predstave iskoristili smo kao povod za razgovor u kojem smo se dotaknuli nastanka ovog projekta, izazova monodrame, ali i svega onoga što sa sobom nose pola stoljeća života i četvrt stoljeća karijere.
Jer osim pozornice i kamera, tu je i onaj "drugi" život u kojem je Daria, između ostalog supruga i majka trojice sinova. Upravo zato u ovom razgovoru govori i o majčinstvu, obitelji, promjenama koje donose godine, ali i o malim životnim lekcijama koje dolaze s iskustvom.
Autorska monodrama kao osobna proslava
Monodramu "Ja, glumica", koja je na neki način njezin idealni glumački kolaž, Daria će prvi put izvesti 12. travnja na sceni HNK2. Taj dan za nju će, kaže nam, biti jedna velika zabava za sve ljude koje voli, a s kojima će vrlo vjerojatno dočekati i ponoć i okruglih 50 godina života.
Oduvijek sam htjela napraviti jedan veliki party za sve ljude koje volim. Često znam to zamišljati, da su mi na jednom mjestu apsolutno svi dragi ljudi. I onda se rodila ta ideja da je taj pedeseti rođendan zapravo odličan povod da se napravi premijera.
Jer na premijeru vam obično dolaze ljudi koji su vam dragi i to bi mogao biti jedan spoj stvarnosti i umjetne stvarnosti, večer u kojoj se ta dva svijeta preklapaju, ono što se događa na sceni je istovremeno i događaj u stvarnosti, rekla nam je Darija kojoj monodrama nije novost, ali uvijek nosi određeni izazov jer je na pozornici sama sa sobom, bez mogućnosti da se osloni na partnera.
Zato je to jedna posebna forma. Ja je nekako doživljavam više kao da sat vremena plešete, ili kao - nisam pjevač - ali pretpostavljam da je slično kad pjevate. Koliko god imate instrumente iza sebe ili možda pjevate neki duet, ipak vježbate i trenirate sami tehniku pjevanja. Usmjereni ste na nijanse, na ritam, na sebe. Dakle, nekako ste sa sobom, priča Daria po kojoj monodrama, osim izazova i straha jer se glumac iz svega mora izvući sam, donosi i puno slobode.
Slobode da zaista napravite neku svoju točku, da napravite svoju večer. To mi je bio izazov i želja - i upustila sam se u to, priča Daria i dodaje kako prvi put kao 4SOBE idu u vlastitu produkciju pa osim što je izvođač, brine i o svim drugim stvarima.
Na zaboravlja naglasiti veliku podršku koju u cijelom procesu ima od supruga Emila koji je i sam član spomenute udruge i član autorskog tima.
Zanimalo nas je hoćemo li kroz ovu predstavu upoznati neke glumičine manje poznate strane, ali Daria odgovara da se to vjerojatno neće dogoditi jer se kroz dosadašnju karijeru više-manje dotaknula svih formi. Ipak, neke stvari bit će drugačije.
Sama sam radila izbor onoga što ću izvesti i u kojoj mjeri. Zajedno s Anom Tonković pisala sam tekst. Većina tih tekstova su moji - proizašli su iz nekog mog intimnog iskustva. To je možda novost. Zapravo, bilo je toga i u prijašnjim predstavama, ali u manjoj mjeri. Ovdje je cijeli materijal takav.
A imam i neka iznenađenja. Radim neke stvari koje nikada prije nisam radila, ali to vam neću otkriti. Mora ostati tajni koje ćete morati doći i otkriti, kaže kroz smijeh glumica.
Put koji je oblikovao glumicu
I dok će ovom monodramom na neki način zaokružiti svoj dosadašnji put, nameće se pitanje kako je taj put zapravo počeo. Jer iza Darije je već spomenutih četvrt stoljeća rada, brojni (kazališni) projekti i iskustva koja su je postupno oblikovala kao umjetnicu.
Tu je posebnu ulogu imao rad u kazalištu Exit u koji je odmah nakon Akademije stigla s još par mladih kolega.
Matko Raguž okupio ih je u mali ansambl i tamo su proveli nekoliko intenzivnih godina u kojima su zapravo "ispekli" zanat. Igrali su gotovo svaku večer i imali slobodu istraživati različite forme - od komedije do drame i art projekata.
To je zapravo velika sreća koju rijetki imaju, kaže Daria i dodaje kako je proces trajao više godina, a sve što je došlo kasnije bila je nadogradnja na temelje postavljene u Exitu.
I tako već 25 godina, a još nije ni blizu gotova.
U godinama koje slijede svakako bih voljela još više se vratiti kazalištu. Na neki način vratiti se svojim počecima, kada je kazalište za mene bilo jedan inkubator, jedan laboratorij, priča Daria o planovima za budućnost uz napomenu da se nada kako je kraj još daleko jer puno toga ona još želi.
Sa suprugom i našim voditeljima podigla sam 4SOBE, koje ove godine imaju 360 polaznika. Svakako bih voljela imati još više prostora za rad s djecom i za edukaciju.
Željela bih i implementirati neka svoja nova znanja - završila sam učiteljski trening iz joge. U tom smislu želim nastaviti edukaciju, primjerice i za pilates instruktora. Voljela bih raditi i rad s tijelom, posebno za žene.
Dakle, okrenuti se produkciji, edukaciji i ponovno kazališnom radu. To bi me jako veselilo - da se tamo gdje sam počela nekako ponovno i vraćam, zaključuje.
Pola stoljeća života i radost zbog svega što dolazi
A ono čemu se u ovom trenutku baš veseli je - pedeseti rođendan. Godine joj, kažu, ne predstavljaju nikakvo opterećenje.
Puno mi je veća frka bila oko četrdesetog rođendana, ili recimo oko 46. ili 47., kad se ta brojka počela približavati i kada se još uvijek grčevito držiš, onako prstićima, za tu mladost i govoriš sebi: još sam mlad, još sam mlada.
A sada, nekako kad prevališ pedesetu, znaš da više nisi u tom smislu mlad, ali nisi ni star. Zapravo si u nekim fantastičnim godinama - barem ja to tako osjećam. Bolje se poznaješ, mirniji si, znaš otprilike što možeš od sebe očekivati, a znaju i drugi ljudi. Tako da je pritisak manji.
I ambicija ipak malo padne, pa postaneš, barem se meni tako čini, mirniji, normalniji. Nisi više tako opterećen, priča Daria i dodaje da i djeca polako odrastaju pa i u tom smislu sve postaje nekako lakše i jednostavnije.
Tako da se ja stvarno veselim ovim godinama. I evo, daj Bože da to potraje, jer mi se čini da je sada zapravo najljepše, kaže.
Na pitanje donose li godine više slobode i je li danas lakše biti ono što čovjek jest, odgovara da s godinama svakako dolazi iskustvo, ali da je najvažnije to što čovjek bolje upozna sebe.
S godinama se lakše pomiriš s tim kakav jesi i kakva jesi. Lakše se pomiriš i s malim razočaranjima nad samim sobom. Zato mislim da je zapravo lijepo trajati i starjeti, pod uvjetom da čovjek nešto promišlja.
Tada to zaista može biti plodno, lijepo, zaključuje Daria i dodaje kako je posebno lijepo kada vidiš da si neke stvari ipak uspio promijeniti.
Dodaje i da veliku promjenu u pedesetima donosi roditeljstvo. Objašnjava da su godine dok su djeca mala potpuno određene brigom za njih, ali da oko pedesete, kada djeca, barem u njezinom slučaju, odrastu, dolazi olakšanje i povratak vremena i prostora.
Odjednom opet imate osjećaj da možete sve, kaže, jer se vrijeme postupno vraća i lakše ga je rasporediti. Upravo tom razdoblju i smanjenju pritiska, priznaje, danas se posebno veseli.
"Biti roditelj je najvažniji, najsvetiji i najodgovorniji zadatak"
O samom majčinstvu Daria priča s posebnom emocijom. Ono je za nju naprosto nešto što se ne može mjeriti ni s čim drugim
Biti roditelj je najvažniji, najsvetiji i najodgovorniji zadatak, uloga i poziv koji vam se može dogoditi u životu. Nema apsolutno ničega većeg ni važnijeg od biti roditelj, i nema veće ni važnije škole od škole roditeljstva.
To je škola u kojoj svaki dan padate na ispitu i svaki dan iznova učite. Svaki dan je zaista novi dan. Koliko god da mislite da poznajete svoje dijete ili da poznajete sebe, djeca se stalno mijenjaju. Ona stalno rastu, stalno su starija i stalno vas iznenađuju nečim novim. To je zaista, ali zaista, škola ljubavi, priča Daria i dodaje kako joj je zapravo jako teško pronaći glagol koji najbolje opisuje sve ono što se osobi dogodi jednom kada postane roditelj
A kao roditelju oduvijek joj je bilo bitno svoju djecu, zajedno sa suprugom Emilom, naučiti da budu ljudi - što god to značilo.
Ja zapravo točno znam što meni to znači, ali ne znam znači li to svima isto. Bilo bi predugo sada objašnjavati, ali vjerujem da svi imamo neku ideju kad za nekoga kažeš: ma on je čovjek.
To bi za mene značilo da si iskren, da si pošten, da znaš pričekati, da gledaš, da osjećaš. Da si osjetljiv, senzibilan, empatičan. To želim svojoj djeci. I želim im da ih ne bude sram. Da ih ne bude sram ničega što jesu.
Da si nekako oproste i da kroz život nose jedno razumijevanje - i za sebe i za druge. A to je da se živom čovjeku sve može dogoditi. I da te toga ne treba biti sram, kaže ova majka trojice sinova koja iskreno priznaje da postoje dani u kojoj joj je jako teško pronaći ravnotežu između posla i obitelji.
Ali takve dane naprosto treba preživjeti i izdržati. I stalno imati u glavi da će oni proći i da ne traju zauvijek, kaže Daria.
Uloga u Kumovima i popularnost koju je oduvijek željela
Ponekad pronalazak ravnoteže otežava i snimanje serije "Kumovi" u kojoj igra Jadranku Macan, ali s druge strane - baš je ova serija Dariji donijela popularnost koju je, iskreno priznaje, oduvijek željela jer smatra da pripada glumačkom zanimanju.
Kad kažete da ste glumac, postoji neko očekivanje da vas ljudi prepoznaju, da znaju tko ste. Naravno, to nije uvijek tako, pogotovo na našim prostorima. Ima mnogo anonimnih glumaca koji su fantastični i izvrsni u svom poslu.
Ali ja sam negdje imala tu želju - možda je to čak i pomalo starinski pogled na stvari - da me poznaje širi dio publike, da ne moram objašnjavati da sam glumica. I s "Kumovima" se to zaista dogodilo. Ta mi se želja ispunila, objašnjava Daria i dodaje kako su je projekti poput ovoga, koji su vrlo zahtjevi, ali i zanimljivi, naučili da pobijedi samu sebe.
Projekt je zanimljiv jer ne možete previše razmišljati - stvari morate napraviti odmah, u trenutku. Morate izdržati razne dane i razne ritmove rada.
A kada projekt traje godinama, kao što se nama dogodilo s Kumovima - što je zaista rijetkost - tada provodite sate, dane i godine s istim ljudima. S ljudima koji vas upoznaju možda bolje nego itko drugi, jer ste s njima više nego što ste ponekad i s vlastitom obitelji. To je jedna velika posebnost i specifičnost, priča Daria i dodaje kako je jako zahvalna na toj školi i na svemu što kroz to uči.
Tamo imam zaista fantastične kolege koji su mi učitelji u svakom smislu - i ljudskom i profesionalnom. To je jedno ogromno iskustvo. I što više vremena prolazi, sve sam zapravo zadivljenija time što mi je sve to donijelo, priča Daria koja se kao doma ipak najviše osjeća u kazalištu koje smatra maternicom glumačkog poziva.
Ništa se ne može mjeriti s kazalištem
To je mjesto koje je za mene zaista sveto. Doći u tu crnu kazališnu kutiju, suočiti se sa sobom, imati partnera ispred sebe i zajedno ući u jedan dragocjen proces proučavanja ljudskog bića - jer kazalište je zapravo upravo to.
Zato jako, jako volim kazalište i jako cijenim to što ga radim. Ništa se s tim zapravo ne može mjeriti. Koliko god volim i film i rad na telenovelama, to je ipak potpuno drugačije.
Zapravo, ono što naučite u kazalištu - resurse koje stvorite, vještine koje razvijete, način na koji vladate tekstom, kako maštate, kako ste prisutni u sadašnjem trenutku, koliko ste brzi - sve ste to usvojili u kazalištu. I upravo zahvaljujući tome možete biti odličan glumac i u drugim formatima i medijima, objašnjava Daria.
Izdvojila nam je i najvažnije lekcije koje su joj donijeli uspjesi, ali i izazovi.
Najvažnija lekcija je nekako pokušati ostati normalan i imati na umu da sve dolazi i sve prolazi. Stvari se stalno mijenjaju. Imamo uspjehe, imamo neuspjehe, imamo taj, pod navodnicima, obični život. Sve to što se oko nas događa može biti nekad jako veselo, nekad tužno, ali u biti - to nismo mi. To nije naša suština, niti je to bit našeg života.
Bit je ono s kim idemo leći, s kim se budimo, što je oko nas i što je u nama. Mislim da se tome treba vraćati i da svoju energiju i pažnju treba što više usmjeriti upravo na to.
Jer ne treba zaboraviti da će svima nama jednom doći posljednji dan. I tada ćemo biti sami sa sobom i s onim što je u nama. Zato je važno njegovati upravo to, smatra Daria.
Poruka mlađoj sebi
A uzevši u obzir sve naučeno, zanimalo nas je postoji li nešto što bi voljela reći mlađoj verziji sebe, Dariji s početka ovog umjetničkog puta.
Rekla bih joj da ne mora sve ići težim putem. Da ne mora sve ići kroz totalnu patnju i bol. Da nisi veliki umjetnik ako svaki dan stavljaš sol na svoju ranu samo zato da bi tvoja izvedba bila još bolja.To se može raditi i na neke druge načine.
I život može biti laganiji i ljepši, i vrijedan življenja i onda kada je lagan. Ne mora sve biti bol i patnja, priča Daria što bi rekla mlađoj sebi, ali brzo dodaje da je ta mlađa Darija ne bi poslušala jer se grčevito držala za neke stvari.
Ona bi morala proći kroz svoje godine patnje i muke da bi došla do ovoga što je danas - do današnje Darije, koja ipak zna lakše biti sa sobom, mišljenja je glumica koja je imala još neke poruke za mlađu sebe.
Voljela bih joj reći i da autentičnost i iskrenost nisu uvijek kvalitete koje moraju imati svoj prostor pred svima i u svakom trenutku. I da nije laž ako se kontroliraš. Tada nisi lažan - nego si odgojen. To bih joj voljela reći. Tu bih voljela da me posluša.
Ali ni sadašnja Darija me često ne posluša, vezano za ovo zadnje što sam rekla. Tako da čisto sumnjam da bi me i ta mlada Darija poslušala, priča glumica koja nam je na kraju otkrila i kako za nju izgleda idealno proveden slobodan dan:
Dobar hotel, tri obroka dnevno koja ja ne moram spremati i nakon kojih ne moram ništa pospremati. I jako dobar wellness i spa. Znači: nekoliko sati u sauni, odmaranje, hlađenje, masaža, šetnja uz more, obroci - a onda ležanje u sobi i gledanje Netflixa.
Eto, to je moj idealan dan. A srećom, nije ga čak ni tako teško dobiti. Treba samo malo novca, malo vremena - i da netko preuzme djecu, zaključila je glumica.
Daria Lorenci Flatz izgleda fantastično u haljini stvorenoj za proslave i štiklama bez konkurencije
Ecija Ojdanić o obitelji, glumi, trčanju: "Sad moj život izgleda kao iz bajke, ali stvarno nije uvijek bio takav"