Bivši pušači su najgori nepušači. Netolerantni, čangrizavi, namršteni, puni sebe jer su pobijedili ovisnost, puni prijezira i gnušanja za one koji su ostali pušači. Većina njih. Ne želim biti grozan nepušač. Želim biti samo nepušač.

Zvijer zvana Grozni Nepušač počela je pokazivati zube. Prije sam trovao sebe i sve oko sebe, ali cigareta me barem činila boljim čovjekom. Sad sam zdrav i zao.

Kompliciranim matematičkim izračunima dolazim do sudbonosnog datuma. Jer ne može se preko noći. Dan D je dovoljno daleko da na vrijeme uspijem odgovoriti na rastuću gomilu pitanja. Je li zbilja više nikad neću zapalit? Je l' se broji ako zapalim džoint? Da se počnem drogirat? ZBILJA više nikad neću zapalit? Mislim, ono, nikad?

Večer uoči novog života pušim prije spavanja. Svoju zadnju. Nikakve emocije me ne obuzimaju, nikakav strah od beznikotinskog jutra. Ovo je moj najbezbolniji prekid do sada. Možda ću tek ujutro shvatiti koliko mi nedostaje, da smo srodne duše i da ne mogu bez nje. Možda će mi kroz glavu proletjeti svi divni trenuci koje smo zajedno prošli.

Budim se i... ništa. Usuđujem se piti kavu. Sam, bez nje. Ništa. Nema drhtavice, nervoze, nema grebanja noktima po zidu. Punih 17 godina moje intimne veze s cigaretom kao da nikad nije ni postojalo. Skoro pa tužno.

Prolazi prvi sat, hodam uzdignutog nosa jer, ako niste znali, ja više ne pušim! Prvi apstinencijski napadaj čeka iza svakog ugla, znam i navodno sam spreman. Ali, ćorak. Ne događa se ništa. Potpuno sam normalan. Hodam, ulazim u tramvaj, hodam. Bez kutije i bez upaljača. Ne zastajem na kiosku. Dobro mi je. Čudno mi je. Ne pušim, a budan sam.


Radim, odlazim u kafić. Naizgled je sve spokojno i pod nadzorom, ali smrtonosni udar može svakog trena doletjeti niotkuda - tako nekako vjerojatno se osjeća još samo Nikita. Pogledom uhvatim doslovno svaku upaljenu cigaretu oko sebe. Svi ljudi na svijetu puše. Sjetim se Petera, jedinog Australca kojeg znam. Njemu su Hrvati ostavili dojam 'agressive smokers' naroda. Sad kužim.

I konačno. Paf! Zemlja se izmiče pod nogama, cesta nestaje i vraća se, auti dolaze sa svih strana, najviše odozgo, tražim oslonac da se ne srušim. Na ovo ipak nisam bio spreman. Nakon dva i nešto nepušačka sata organizam je konačno prozreo moje namjere. Kasnije saznajem od upućenih da mi se uslijed fiziološko-psihološkog šoka poremetio tlak i prouzročio centrifugu u glavi. Neka, ne zanima me, ja ne odustajem.

Prošlo je tjedan dana. Nisam zapalio. Vrtoglavica i dalje traje. Sat vremena nakon buđenja, pa sve do nekih osam, devet navečer. I bolje, zbog centrifuge mi se čini da bi me i samo jedan uvučeni dim srušio na zemlju. Prvih sedam dana pokazalo mi je, koliko je to moj zamućeni mozak dozvoljavao, kakvi me sve problemi očekuju u životu.

Kao prvo, radni dan traje puno duže nego ranije, što ne valja. Bez pauza za cigaretu, plaća se zarađuje puno teže. Drugo, izlasci su potpuno su izgubili smisao. Ako ne možeš sjesti i zapalit u miru, onda čemu ulazit u kafić. Zar zbog druženja i razgovaranja?! Pivo, kava, pelinkovac, to su sve popratni sadržaji, modni dodaci za ugodnije pušenje.


Dva tjedna je iza mene, glava je još mutna, ali bitno manje. Nema velikih kriza. Zato imam vremena napretek i ne znam što ću s njim. Cigareta je bila uz mene u svih značajnim događajima mog života, osim pri prvom koraku i polaganju pionirske zakletve. Ako sam dnevno budan 16 sati, a trošio sam 30-ak cigareta na dan, dolazimo do računice da sad imam oko 210 minuta ili tri i pol sata dnevno viška. Pa sad ti vidi, dragi propali pušaču, što ćeš s tim...

Dvadeset dana nakon zadnjeg inhaliranja nikotina, prvi put sam na Njoj onjušio dim. Poput roditelja koji šnjofaju svoje tinejdžere. Dobro, njuh mi se vraća. Ali zato gubim opuštenost. Potisnuta želja za cigaretom počela se javljati kroz nervozne reakcije. Čangrizavim bez razloga. I netolerantan sam. Valjda je samo bilo pitanje vremena... Zvijer zvana Grozni Nepušač počela je pokazivati zube. Prije sam trovao sebe i sve oko sebe, ali cigareta me barem činila boljim čovjekom. Sad sam zdrav i zao.

Nažalost ili nasreću, vratilo mi se i osjetilo okusa. Sve je dobro, sve je ukusno, svega su mi puna usta. Debljam se. Hodajući sam klišej.Odlučujem zdravije jesti, odričem se kasnonoćne ofanzive na slatkiše. Nakon izbjegavanja alkohola, dugih uživanja u kavi i puš-pauza, sad se odričem i čokolade. U nekoliko tjedana postao sam profesionalni odricatelj. Mogao bih i zarađivati: 'Odričem se po kućama'.

Već je prošlo mjesec i nešto. Nisam zapalio, vrtoglavice su sve rjeđe, još izbjegavam kafiće. Odlazim na more. Moje prvo nepušačko putovanje. Zaustavljamo se u Macoli. Što može nepušač raditi u Macoli, koja je izmišljenja samo zbog pušača? Stojim ispred busa, smrzavam se, žalostan što gubim još jednu životnu radost - pauzu kod Macole.

Na šibenskoj rivi, sklonjeni od kiše i vjetra, pijemo kavu. Gledam Nju kako s guštom uvlači dim. Točno 49 dana i nekoliko sati (nije da brojim...) nakon što sam se odrekao pušenja, prvi put imam ogromnu želju baciti sve dosad u vodu i reći: 'Daj i meni jednu'.

Bijela kutija ronhilla, vjetar, more i zimska dalmatinska depresija činili su ubojitu kombinaciju. Sad sam barem siguran da još nisam ni blizu statusa nepušača. Kad bih to mogao postati, nemam ni približnog pojma. Znam samo da mi se sad puši. Toliko da boli.


Što god ste dosad znali o odvikavanju od cigareta, ili nije u potpunosti točno, ili je bezočna laž. Svatko tko tvrdi da se jednog dana jednostavno ostavio duhana i više nije pomislio na njega - samo glumi frajera i laže.

Tko god vam želi uvaliti flastere, tablete ili bio-cigarete - želi vas prevariti. Nemate što raditi s rukama - glupost... gurnite ih u džepove. Debljate se - to je točno, ali samo zato što ste konačno otkrili PRAVI okus hrane. Imat ćete više novca - djelomično točno, novac uvijek nekako odleprša. A kad zaboli (a kad-tad zaboli), nitko vam ne može pomoći.

Bol na šibenskoj rivi bila je zasad jedina. Nisam joj dao gušta. Još se držim. Dva mjeseca i nešto sitno sati. A nije da brojim...