Prošlotjedni petak 13. pamtit ćemo po još jednoj brojci. Za sada 129, ali strepi se da to nije konačan zbroj. Toliko se ljudi nije vratilo s večerašnjeg izlaska u Parizu, grada kojem su se svi veselili. Grada, kojeg se danas svi boje

U ime čega? Foto: Getty Images
'Napokon dočekala koncert, treba mi nakon ovakvog tjedna', 'ajmo na cugu, moram ti pričati sa čime me iznenadio', 'mislim da je tamo odlična carbonara' – takvim rečenicama započinju poruke i razgovori nakon radnog tjedna.

Možda su se upravo ovakve rečenice razmjenjivale između 129 ljudi te pariške večeri prije odlaska u restoran, kafić i popularnu koncertnu dvoranu. Još prije ponoći oni su otišli na neki drugi, ma stopostotno bolji svijet. Na neko mjesto s najboljom glazbom, tamo negdje gdje sviraju i Elvis i Freddie i Whitney na istom tulumu. Piče i rock i metal i laganice.

Parizu više nije do tuluma, tom gradu zabave i dobrog vina. Najskuplje, ali i namirisnije tople čokolade. I francuskih poljubaca. I hrskavih makrona. Svjetlogradu gdje se ulaznice za kazališnu predstavu kupuju nekoliko mjeseci unaprijed, a u izložbama uživa u stotinama galerija - nije ni do čega.

Pusti muzej Orsay, u Židovskoj četvrti jedna Indijka ima tako dobro akvarele, a i nekoliko ulica dolje imaš nekog opičenog kipara Amerikanca kaže mi francuska prijateljica koju sam upoznala na lošinjskoj plaži dok smo čitali ljetne ljubiće. Već drugo ljeto zaredom svaku večer dijelili smo stol pun domaće hrane, zajedno s Albankom iz Švicarske i dogovarali susrete, od Zagreba preko Pariza do Zuricha.

TAMA SE NE UNIŠTAVA TAMOM, VEĆ SVJETLOM

Za sve one koje su u Bejrutu, New Yorku, Istanbulu, Gazi, Damasku, Parizu i svim ostalim divotama ove planete dignuli prema nebu, podižem knjigu i putovnicu u zrak

Ali ništa od toga, jer postalo je preopasno, ne možeš znati kada će i gdje monstrumi opet krenuti u obezglavljeni pohod. Što je sigurno je sigurno, prozor u svijet može biti televizija i internet i što ćeš izazivati vraga? Pa da.

Pa ne. Strah. Strah i neznanje je dio arsenala suludih osvetnika čiji pohod raznosi i one s koji dijele istu religiju, ali ne i vjeru.

U ovako šokantnim trenucima svaka se riječ utjehe ili ohrabrenja čini kao nekakva toliko puta korištena fraza. Jedna takva 'izlizanka' kaže da se tama ne uništava tamom, već svjetlom. Danas se to ne čini baš uvjerljivim, ali vjerojatno su na ove utopističke riječi odmahivali rukom i kada ih je izgovarao M. L. King.

Ipak sam odlučila vjerovati u svjetlo. U svako nadolazeće putovanje koje će me naučiti koliko je svijet čudesno isprepleteno klupko, u najbolji vijetnamski restoran u srcu Berlina, kao i u neodoljivu indijsku galeriju u srcu Pariza i Bossov koncert... gdje god bio.

U svakog gladnog čovjeka koji na 'ničijoj zemlji' moli samo čašu vode i u svako novo štivo koja čeka dolazak na moj popis omiljenih knjiga. U slobodu, jednakost i bratstvo. I nema tog dinamitskog prsluka ni klupka žice koji će me uvjeriti u suprotno.

Za sve one koje su u Bejrutu, New Yorku, Istanbulu, Gazi, Damasku, Parizu i svim ostalim divotama ove planete dignuli prema nebu, podižem knjigu i putovnicu u zrak.