Imaš toga u Nami, odgovorila mi je. Idućeg dana došla sam u Namu na Ilici i rukama objašnjavala prodavačici da trebam one kukice za zastor… Žabice, rekla je i izvadila bakrene školjkice u paketiću. Ne. Ove se gurnu u tu šipku pa kližu jedna kraj druge. Vi onda trebate klizače, odgovorila je. Klizači, dakle. To ću zapamtiti za idući put.
Pogled mi je odlutao na klasične (što bi rekli – bapske) zastore: bijele, pune cvjetića.
Imamo i nove modele, preusmjerila me. Vjerojatno je zbog mog nepoznavanja osnova kućanstva pogrešno zaključila da sam još mlada, pa me treba usmjeriti. Ali ja sam htjela baš ove s cvjetićima, da u moj podstanarski stan, koji je prateći trendove uređenja doma postao smrtno dosadan i bezličan, unesu malo duše i veselja djetinjstva. Plus, sama činjenica da sam ih kupila u Nami dodaje im tu vrijednost.
Odrastajući u Zagrebu, u Namu sam uglavnom odlazila s mamom, tetom i bakom. Kao i mnogima, bila je to naša ženska i obiteljska tradicija.
One su znale gdje stoje konci i šivaći pribor, gdje najlonke, a gdje ručnici (i to oni stari, dobri, ne ovi današnji od plastike koji ne upijaju vodu).
Prodavačice su znale sve ostalo. Zato mi Nama sa svojim ukrasnim cvijećem, stolnjacima, interijerom i prodavačicama vraća osjećaj familijarnosti i doma. Kao što to obično biva, u tom trenutku nisam bila svjesna da je to posljednji put.
Još jedan pali simbol grada
Ovih dana u Nami traje rasprodaja zbog zatvaranja. Drage Zagrepčanke i Zagrepčani, zahvaljujemo Vam na vjernosti u proteklih 140 godina, piše kraj slike slomljenog plavog srca. Nakon 25 godina stečajnog postupka i prodaje prostora u Ilici dobili smo konačnu potvrdu – Nama odlazi iz zagrebačke Ilice.
Saznajem da su ovih dana i prodavačice i posljednji kupci plakali.
Mnogi su po društvenim mrežama komentirali da ne planiraju sudjelovati na posljednjoj rasprodaji jer im je sve skupa postalo pretužno.
A bilo je i onih koji su pljesnuli dlanovima i uzviknuli: Konačno! Uostalom, da ste bili vjerni kupci, ne bi ovako završilo. Ionako se danas sve može naručiti i iz Kine jeftinije.
Ah, blagodati sistema u kojem živimo – u kojem je sve na prodaju i jedina vrijednost je novac, koji uvijek nađe način da problem koji je prouzrokovao prebaci na običnog čovjeka i u kojem ne smiješ ni tugovati ako od toga nitko neće zaraditi. Ironija je tim veća kad znamo da je Nama poslovala u plusu, čak i pod stečajem.
Kada bismo govorili jedinim jezikom koji ovaj sistem razumije, mogli bismo reći da je Nama imala vjerne kupce i da u njoj nikad nije bilo prazno. O cijenama bi se dalo diskutirati, pogotovo kad ih stavimo u omjer s kvalitetom domaće proizvodnje, koja je na isti način, uz iste argumente, uništena.
Varteks, Kamensko, MTČ i brojne druge bile su naše tvornice koje su proizvodile, a ne samo prepakiravale.
Konkurentnost i inovativnost Name sročena je u izjavama ljubitelja Name: Većina današnjih dućana je ista: dosadna, sterilna, s nekvalitetnom robom i uslugom koja djeluje robotski. Nama je još uvijek imala dobru robu, domaću proizvodnju i dušu.
Nama će nas podsjećati na vremena kada je Zagreb pripadao – nama
Ali, ne tugujemo mi za bijelom tehnikom i opremom za šivanje. Istina je da se danas zaista sve može nabaviti jeftinije iz Kine, direktno od djece koja to proizvode. Od kvalitete smo se generalno oprostili, lako ćemo se naviknuti na nove trendove i brendove.
Tugujemo za još jednim palim simbolom našeg grada. Zato se uz Namu često spominju nedavno uništen Vjesnik, klubovi poput Saloona i Kulušića, industrijski divovi poput TOZ-a, Nade Dimić, DIOKI-ja… Tugujemo jer, kao i u njihovu slučaju, tako lako prolaze izmišljeni argumenti za njihovo gašenje.
Ljudi ih prihvaćaju jer su se odavno pomirili s time da ih se više ništa ne pita i da je u pozadini uvijek interes ili neinteres nekog moćnijeg. Nama će nas podsjećati na vremena kada je Zagreb pripadao – nama.
Nama nikad nije bila samo zgrada ili trgovina. Ona je bila točka koja nas je povezivala – žene, generacije, obitelji. To je bilo mjesto uz koje smo odrasli.
Za Zagrepčane je Nama na Ilici neodvojiv dio slike grada, kao i Jelačićev trg, Dolac plac, sat ispod kojeg se nalazimo, more golubova i čovjek maskiran u zlatnu mumiju-faraona koji uveseljava djecu već godinama.
Zato imamo osjećaj kao da odlazi netko blizak i zato boli pomisao da će nam nekad, po navici, izletjeti rečenica Imaš toga u Nami – a nje više nema.
Imala je dušu starog Zagreba, bila je simbol te famozne zagrebačke građanske kulture. To je nešto što je u današnje vrijeme teško mjerljivo novcem.
Ako je Namu pregazilo vrijeme, to nas nekako podsjeća da je pregazilo i nas. Kao da nam poručuje da u novom svijetu nema mjesta za oboje, iako smo mi još tu.
Mi se često podsjećamo da grad čine ljudi, ali naši gradovi sve se više udaljavaju od ljudi. Opsjednuti smo prošlim vremenima, a ne čuvamo ono što je od njih ostalo. S gubitkom gradskih simbola gubimo osjećaj doma u vlastitom gradu.
Gubimo – kao njegovi građani – osjećaj da možemo o njemu odlučivati i da je on građen radi nas i naših potreba, da je stvaran na našu sliku. Možda ovo jest naša slika?