Svima nam je poznato da hrana ima svoju nutritivnu i energetsku vrijednost, ali često zaboravljamo na još jednu važnu činjenicu – hrana ima i emocionalnu vrijednost pa pogrešan odnos prema hrani može loše utjecati i na tijelo i na psihu.

Svaki puta kad razmišljamo jesmo li nešto trebali pojesti ili nismo, koliko masnih naslaga će se nataložiti na trbuhu ako večeramo kasno, kako ćemo skinuti kilograme da bismo izgledali bolje ili ako se kajemo nakon obroka, mi zapravo imamo poremećen odnos prema hrani.

O ovom problemu razgovarali smo s Vedranom Fontanom Mikulić, nutricionisticom, predavačicom na fakultetu i prvom certificiranom savjetovateljicom Intuitivnog hranjenja u Hrvatskoj.

Što je to Intuitivno hranjenje?

Vedrana je magistra nutricionizma koja je problem emocija i prehrane pretvorila u svoj životni poziv. Nakon što je godinama radila standardno nutricionističko savjetovanje, shvatila je da takav pristup nema dugoročni učinak pa je krenula istraživati na koji način može pomoći ljudima koji se nikako ne mogu pomiriti sa svojim prehrambenim navikama.

Rješenje je pronašla u Intuitivnom hranjenju, pristupu koji zagovara da niti jedna dijeta nije zdrava, a da našem tijelu trebamo pružiti ono što traži. Na taj način dugoročno čuvamo svoje zdravlje. Ako prije spavanja pojedemo brzu hranu i nakon toga se kajemo, kajanje će napraviti puno više štete nego obrok koji smo pojeli.

Intuitivno hranjenje je znanstveno dokazan obrazac koji nam može pružiti zdravstvene dobrobiti i blagostanje. Na hranu ne gleda samo kroz njezinu nutritivnu vrijednost, već se promatra koje sve druge potrebe zadovoljavamo kroz hranu. 

Hraniti se intuitivno znači pružiti tijelu točno ono što traži pa čak i ako se radi o pizzi ili slatkišima u kasne sate.

Intuitivno hranjenje promatra način na koji društvo promišlja o hrani, kako hrana utječe na nas fizički i kako osluškivati signale gladi i sitosti.

Također, govori o tome na koji način razmišljamo o hrani i koja uvjerenja imamo o hrani te koristimo li hranu kao jedan od načina nošenja s emocijama, pojašnjava Vedrana i napominje kako ne bi preporučila Intuitivno hranjenje svima, nego samo onima koji su spremni otkrivati i poboljšati odnos između sebe i hrane.

Naučiti se hraniti intuitivno, odnosno opušteno, zapravo nije teško, nego sasvim prirodno. Vedrana smatra da je intuitivno hranjenje najprirodniji način prehrane. Od malih nogu učimo jesti po nekim nametnutim pravilima i zato je u početku teško shvatiti kako intuitivno hranjenje funkcionira. Izazovno je vjerovati sebi i signalima koje šalje naše tijelo, a zaboraviti pravila koja smo dugo slijedili.

Zašto i dalje ne znamo što i kako jesti kada na svakom koraku možemo pronaći veliku količinu dostupnih informacija?

Na hranu gledamo kao na gorivo koje nas pokreće. Tako propuštamo puno širi kontekst i zaboravljamo uživati u hrani. Prehrambene navike koje stvaramo zbog ubrzanog načina života ne idu u prilog psihofizičkom zdravlju.

Zbog toga dolazimo do dvije krajnosti, smatra Vedrana. Postoje osobe koje uopće ne razmišljaju o tome što i kako jedu, a opet postoje i oni koji previše o tome razmišljaju. Intuitivno hranjenje za cilj ima pronaći zlatnu sredinu.

Kad razumiješ složenost naše fiziologije i biokemije, a uz to još nadodaš znanja iz područja psihologije i sociologije, cijeniš kompleksnost odnosa između čovjeka i hrane. Uostalom, da je tako jednostavno „hraniti se zdravo“, uz ovu količinu besplatno dostupnih informacija o hrani, zašto i dalje ne znamo što i kako jesti?

Ljudi se još uvijek priklanjanju dijetama za koje je znanstveno dokazano da štete zdravlju. Neke od nuspojava dijeta su usporavanje metabolizma, povećan rizik od srčanih bolesti i smrti, loše raspoloženje, stvaranje loše slike o sebi i mnoge druge.

Neka slika koju često viđam je to da se doručak većinom preskače, na poslu (koji najčešće traje minimalno 8 sati) se eventualno pojede jedan obrok i zatim se trči kući i pojede se sve što je na stolu, ponekad i stol.

Puno se priča o tome koje bi namirnice trebalo jesti, a malo o cijeloj kulturi jedenja počevši od redovitih obroka, osluškivanja gladi i sitosti, svjesnijeg jedenja i pitanja „Što uopće volim jesti?“, pojašnjava nutricionistica Vedrana.

Hrana ne stvara ovisnost, ali mi ovisimo o hrani

Znanost potvrđuje da hrana ne stvara ovisnost. Mi ovisimo o hrani i određena hrana nam stvara osjećaj ugode. Na isti način i glazba stvara osjećaj ugode, a to ne znači da smo ovisni o njoj. Ono što se danas najčešće naziva ovisnošću o hrani je vrlo često posljedica restrikcije određene hrane.

Primjerice, osoba si zabranjuje jesti čokoladu i što si više zabranjuje to više žudnja za čokoladom raste. U jednom trenutku pojede veliku količinu čokolade i zaključi da je ovisna. Osnovna pretpostavka kod ovisnosti je da što više uzimamo to više želimo. Kada bi ta osoba svaki dan za svaki obrok jela čokoladu, bi li je još više željela ili bi željela jesti i ostalu hranu?, pita Vedrana.

Je li emocionalno prejedanje realan pojam?

Jedna od negativnih posljedica koje nosi poremećen odnos prema hrani je i emocionalno prejedanje. Upravo je ovaj pojam jedan od problema s kojim se Vedrana najčešće bavi.

Emocije i hrana su dva pojma koje se ne mogu razdvojiti. Često kažemo da smo se prejeli. Vedrana napominje da bi se svako prejedanje trebalo shvatiti ozbiljno i javiti se stručnjaku. 

Mislim da bi na emocionalno prejedanje trebali gledati kao na još jedan znak koji nam tijelo daje i umjesto da se pokušavamo boriti i ne jesti emocionalno, radije bi trebali promotriti jedemo li redovito, jedemo li raznoliko, znamo li prepoznati ugodne signale gladi i sitosti, postoji li određena hrana koju si zabranjujemo, na koji način mislimo i pričamo o hrani, koja pravila o hrani imamo i što se općenito u našem unutrašnjem i vanjskom svijetu događa, a može utjecati na to da dolazi do prejedanja, savjetuje Vedrana.