No jesu li nam oni zaista zamjena za djecu?
Već 11 godina dio mog života je mješanka Bella. Iako je to službeno pas moje majke, pa je ni ne viđam svaki dan, velike dijelove njezina života provele smo zajedno.
U oluji životnih nedaća koje su me zadesile tijekom nekoliko posljednjih godina Bella je bila jedina svijetla konstanta.
Kada se sve drugo oko mene rušilo, njezina njuškica unosila je mir. Ljudi su dolazili i odlazili, no ona je uvijek ostajala.
Ona je moja terapeutkinja, najbolja prijateljica i stalni izvor utjehe. Ona je ta koja bi me i usred najgorih dana izvukla van, u šetnju, na igranje.
Briga za nju davala mi je osjećaj svrhe, smanjivala stres i pomagala u regulaciji emocija. Zbog nje sam imala osjećaj barem neke rutine, brinula sam o njezinu zdravlju, kada sam bila daleko, slala sam joj poštom igračke i poslastice, a ona mi je sve to vraćala nemjerljivom količinom ljubavi.
Osim toga, psihologija pokazuje kako briga o životinji aktivira iste neurokemijske procese koji se javljaju u roditeljstvu: otpušta se oksitocin, hormon privrženosti i povjerenja, koji nas čini mirnijima i povezanijima s drugima.
Kroz njega stvaramo snažnu emocionalnu vezu koja je jednako smisleno iskustvo kao i roditeljstvo. Ljubimac postaje sigurna luka u trenucima stresa, usamljenosti ili emocionalne nestabilnosti, a upravo je to meni Bella.
Bolje da šeće dijete nego psa, vrijeme joj je
Nažalost, društvo rijetko prihvaća ovu perspektivu s potpunim razumijevanjem. Parovi bez djece često su izloženi suptilnim (ili očitim) osudama, a činjenica da imaju psa ili mačku ponekad se doživljava kao "nadomjestak" koji je nekako nedostatan.
Rečenice poput: "Ma, pa to ti nije isto kao dijete" ili "Kad umre, neće nitko biti uz tebe", ili ono slavno balkansko: "Bolje da šeće dijete nego psa, vrijeme joj je" odražavaju duboko ukorijenjena očekivanja o roditeljstvu i društvenoj ulozi odraslih.
Jedan od ključnih aspekata odnosa s kućnim ljubimcima je osjećaj smisla. Briga za drugu osobu, bez obzira na to je li ljudska ili životinjska, jača samopouzdanje i osjećaj kompetentnosti.
Ljudi koji biraju život bez djece, ili ih zbog medicinskih, financijskih ili nekih drugih razloga ne mogu imati, često se osjećaju kao da ne ispunjavaju "normalan" društveni obrazac, a ljubimci postaju jedini stalni izvor intimne, svakodnevne povezanosti.
Tako se osjećaju ne zbog sebe nego zbog onoga što im nameću drugi, i to oni koji bi se posljednji trebali miješati u bilo što.
S vremenom sam naučila kako odgovarati na takve neuke komentare, ali to i dalje ne znači da se bilo tko smije miješati među tuđe plahte jer baš nikada ne znate što prolazi netko tko nema djecu.
Primjerice, imam dvije prijateljice koje se bore s neplodnošću, postupcima potpomognute oplodnje, neuspjelim transferima i još mnogo toga što netko tko nije u tome ne može ni zamisliti.
Kod jedne je uzrok u partneru, kod druge u kombinaciji njih oboje. I jedna i druga obožavaju pse i čine baš sve da svom ljubimcu pruže najveseliji i najljepši mogući život. Putuju s njima, idu na more, vode ih u duge šetnje. Baš kao i ja s Bellom kada god mogu.
Nama to nisu samo ljubimci. Nama su naši psi članovi obitelji. Oni nas uče strpljenju, odgovornosti, empatičnosti i nenasilnoj komunikaciji, a sve su to karakteristike koje su bitne i u odgoju djece.
Moderne psihološke i sociološke studije sve češće naglašavaju fleksibilnost pojma "obitelj". Obitelj više nije definirana isključivo genetskim vezama ili roditeljstvom; emocionalna bliskost i međusobna briga postaju jednako važni kriteriji.
U tom kontekstu, kućni ljubimci zaslužuju status punopravnih članova obitelji, a njihova prisutnost ne mora biti "zamjena" za nešto što nemamo, nego prirodan oblik ljubavi i međusobne ovisnosti.
Usto, u svijetu u kojem ljudi često žive pod stalnim stresom i pritiskom, ljubimci nude oblik emocionalnog sidra. Oni nas prihvaćaju u našim slabostima, ne osuđuju i ne zahtijevaju društvene performanse. Za mnoge pojedince koji nemaju djecu upravo ova vrsta uvjetovane ljubavi i brige može biti jednako duboko ispunjujuće i smisleno iskustvo.
Ne, nisu zamjena za djecu, nego su naprosto drugačiji oblik ljubavi koji je neusporediv s bilo čim drugim.
Društveni pritisak i osude često ignoriraju ovu vrijednost, ali oni koji su to iskusili znaju da ljubav prema životinji može biti jednako duboka, transformativna i smisleno ispunjujuća kao roditeljstvo. To nisu sinonimi, to su naprosto dvije vrste ljubavi.