Otkada znam za sebe, uvijek sam bila osoba kojoj su bile draže mačke nego psi. Štoviše, do prije nekoliko godina bojala sam se pasa. Ne baš toliko da bi me uhvatila panika ako bih se srela s njima, ali bih ih svakako na cesti primijetila iz daljine i prešla na drugu stranu.
Galerija
Vjerujem da je uzrok tome bilo vrlo negativno iskustvo s jednim psom lutalicom u djetinjstvu. Kao osmogodišnjakinja, nisam imala iskustvo s psima, a vidjevši psa gotovo većeg od mene, potrčala sam koliko su me noge nosile, a on, naravno, za mnom, uhvativši me za jaknu. Srećom, obiteljsko dvorište bilo je iza ugla.
Otada sam bila uvjerena da nikada neću imati psa, no prije tri godine sve se promijenilo kada je jedna mala crno-bijela mješanka Jack Russell terijera i dalmatinera ušla u naš dom.
Sjećam se da sam se upravo bila vratila s puta, a ona je već bila tamo. Imala je svega nekoliko tjedana, a udomila ju je obitelj koja se zbog financijskih razloga nije mogla skrbiti o psićima.
Prvih je nekoliko dana bila pomalo prestrašena, u nepoznatom okruženju, željela je spavati samo ispod stola pokraj radijatora, pa smo joj tamo smjestili krevetić. Odmah smo iskusili i njezine prve trbuhobolje, povraćanje, nametnike u tijelu i davanje tableta. No kada se to riješilo, preda mnom je bila neka potpuno drugačija Bella. Razigrana, znatiželjna, s nevjerojatnim sjajem u očima.
Nisam mogla vjerovati da je životinja u stanju iskazivati toliko ljubavi i biti toliko svjesna vaše prisutnosti ili vašeg odlaska.
Dobila je svoje igračke, svoje posudice, svoj mali šator za igru i svoj posebni kutak u kući. Uslijedilo je učenje vršenju nužde u dvorištu, a nakon nekoliko mjeseci, kada je dovoljno porasla, na red je došla njezina prva šetnja.
Sa zanimanjem je promatrala svijet izvan dvorišta koje je do tada poznavala, čudila se biciklima i djeci na rolama, lajala na automobile i kamione koji bi prolazili mostom u daljini, a skakutanje po snijegu bila joj je omiljena zanimacija.
Svime što je činila u potpunosti je preokrenula moj život.
Pomogla mi je nositi se s lošim periodima
Upravo kada je Bella stigla bila sam u iznimno lošem periodu života. Ni na jednom polju života nisam bila uspješna.
Belli ništa od toga nije smetalo. Ona je samo osjećala ljubav koju sam joj pružala i stostruko je vraćala. Svatko tko ima psa zna kakav ga doček čeka kod kuće čak i samo nakon kratkog odlaska u trgovinu. Nisam mogla vjerovati da je životinja u stanju iskazivati toliko ljubavi i biti toliko svjesna vaše prisutnosti ili vašeg odlaska. Svaki put kada bih je vidjela kako mi se neizmjerno veseli, odmah sam se osjećala neusporedivo bolje. Jedan njezin zagrljaj i mahanje repićem bilo je dovoljno da popravi i najgori dan.
Više se krećem
Jednako je tako njezina prisutnost utjecala i na moje fizičko zdravlje. Šetnje su postale svakodnevica, neovisno o tome pada li vani kiša ili snijeg ili cvrkuću ptice. Čak i po najvećem snijegu obje bismo se opremile toplim jaknama i krenule u istraživanje prirode. Tijekom toplijih dana Bella bi se pak prije ili nakon šetnje osvježila psećim sladoledom. Sa sobom bismo ponijele lopticu, inače Bellinu najdražu igračku, te barem pola sata uživale vani.
Ta mala četvernožna bića mogu nas u potpunosti promijeniti
U posljednje pak vrijeme tijekom tih šetnji imam uključen i pedometar na mobitelu pa tako pratim koliko koraka napravim i koliko se kalorija pritom troši. Svaka tjelesna aktivnost vrlo je važna i za mene i za Bellu.
Otvorenija sam prema drugim ljudima
U šetnjama su nam se nerijetko obraćali i poznati i nepoznati ljudi. Brojna djeca pitala su je li to dalmatiner, kako se zove, smiju li je dodirnuti, hvalili njezin izgled i slično.
Posebna je pak priča kada se sretnu dva vlasnika pasa. Tada je neizbježno simpatično njušenje pasa, pitanja o jednom i drugom psu, pitanja o nabavci najbolje hrane, tople jakne, najboljeg povodca, izdržljivih igračaka.
Primijetila sam da mi je to pomoglo i u drugim situacijama, čak i kada Bella nije prisutna. Lakše uspostavljam kontakte, čavrljam i slično, što je ranije bilo nezamislivo za mene, tipičnog introverta.
Postala sam vegetarijanka
Vidjevši koliko osjećaja može životinja pokazati, odlučila sam prestati jesti meso. Dakako, naišla sam na brojne osude okoline, posebno zato što imam anemiju za koju liječnica kaže da je može izliječiti jedino konzumacija crvenog mesa.
No odlučila sam se za varijantu jedenja povrća i voća bogatog željezom, u mnogo većim količinama nego ranije, uzimanja tableta željeza i vitamina B12, koji se obično nalazi u mesu. I osjećam se sasvim u redu. Nije bilo vrtoglavica i nevjerojatnog umora kao ranije.
No nitko koga poznajem nije vegetarijanac. Nerijetko bih sjedila s nekim na kavi dok bi ta osoba jela burek s mesom ili pizzu sa šunkom. Kada zaručnik i ja odemo na večeru, ja posežem za povrćem i raznim vegetarijanskim ili veganskim varijantama, a on za mesom.
I to je u redu. Ne pada mi na pamet govoriti drugima što trebaju jesti. Svatko ima pravo donijeti vlastitu odluku.
Više se ne bojim pasa
U konačnici, Belli je uspjelo ono što nije nikome drugome: u potpunosti je uklonila moj nekadašnji strah od pasa. Više ne prelazim na drugu stranu ceste ako vidim nepoznatog psa. Štoviše, pozdravim ga.
U velikim gradskim parkovima ni najmanje mi ne smeta ako oko mene trčkaraju deseci pasa. Naime, sada znam mnogo više o njima nego ikada ranije. Znam da će se oni ponašati prema nama onako kako se mi ponašamo prema njima, da će nam iskazivati onoliko ljubavi koliko i mi njima.
Ta mala četvernožna bića mogu nas u potpunosti promijeniti. Ako razmišljate o tome da su svoj život dovedete malog čupavca, svakako to učinite. Udomite psa i, vjerujte, to će vam se stostruko vratiti.
