Kada govorimo o sportu, treninzima i disciplini, često naglašavamo važnost strogosti i predanosti. Međutim, gdje je granica između autoriteta i zlostavljanja? Kada riječi, koje bi trebale motivirati, postanu otrovne, ostavljajući ožiljke na djevojkama koje su se samo željele baviti onim što vole?

Priča o jednoj od najpoznatijih mažoretskih skupina u Hrvatskoj i njezinu dugogodišnjem vodstvu upravo je priča o toj tankoj liniji.

Mnogima je sustav bio odskočna daska za uspjeh, ali previše djevojaka svjedoči o drugoj strani medalje – onoj ispunjenoj strahom, poniženjem i nepoštovanjem.

Jedna od bivših mažoretkinja opisala je trenutak koji joj se urezao u pamćenje. Nakon što je izrazila strah od šetnje šumom, trener joj je, navodno, odgovorio:

Ma, da si i triput silovana u šumi, ne bi ti bio problem.

Rečenica koja bi svakome trebala zalediti krv u žilama. No, za djevojke koje su godinama trenirale pod tim vodstvom, takvi komentari nisu bili iznimka – bili su pravilo.

Seksualne aluzije i omalovažavanje

Nekoliko bivših članica svjedočilo je o neprimjerenim komentarima na treningu. Spominjanje njihova izgleda, tijela, čak i privatnog života nije bilo neuobičajeno. Jedna od njih prisjetila se kako je, nakon što je zahvalila treneru na vožnji, dobila sljedeći odgovor:

Ma, možeš mi zahvaliti i tako da mi pop**iš.

To nije običan, nespretan komentar. To je uvreda, poniženje, degradacija jedne mlade djevojke koja je samo htjela vježbati i biti dio tima. I nije bila jedina.

Druga članica svjedoči kako ju je trener znao ispitivati o seksualnom životu, govoreći joj kako mu je poznato s koliko je muškaraca spavala. Osim što su takva pitanja potpuno neprimjerena, ona su i oblik manipulacije – pokušaj da se naruši dostojanstvo i da se kontrolira.

Strah, šutnja i opravdanja

Kada se slične priče počnu ponavljati, postavlja se ključno pitanje – zašto su šutjele? Zašto nitko nije reagirao?

Odgovor leži u nečemu što se u psihologiji naziva "normalizacija nasilja". Kada autoritetna figura konstantno prelazi granice, ali pritom pruža i nešto pozitivno – primjerice, sportski uspjeh, priznanje, pa čak i prijateljstvo – žrtve često ne vide jasno koliko je njihovo iskustvo pogrešno.

Mnoge djevojke osjećale su se nemoćno, prestrašeno i zbunjeno. Neke su, i godinama kasnije, priznale da su tek sada, nakon što su progovorile, u potpunosti shvatile težinu svega što su doživjele.

Glasovi potpore i pitanja koja ostaju

Unatoč brojnim svjedočanstvima, dio bivših mažoretkinja i roditelja stao je u obranu trenera, ističući njegovu predanost timu. Govore kako je znao biti strog, ali da je to bilo "za njihovo dobro".

No, postavlja se pitanje – može li ijedan sportski uspjeh opravdati poniženje? Može li bilo koji autoritet prijeći granicu profesionalnog odnosa s djevojkama koje su mu povjerene na brigu?

U sportu disciplina mora postojati. Strogoća može biti korisna. Ali poniženje? Seksualne aluzije? Strah? Nikada.

Ovo nije izoliran slučaj

Priča te mažoretske skupine nije jedina takva. Brojne sportske organizacije, plesne i gimnastičke skupine, pa i škole – sve su one mjesta u kojima se često provlači slična dinamika moći.

Djevojke i mlade žene odgajane su da budu "poslušne", da "ne dramatiziraju" i da "poštuju autoritet". No, poštovanje mora biti uzajamno. Treneri i mentori ne smiju koristiti svoj položaj kako bi ponižavali one koje vode.

Ovo nije pitanje strogoće, već pitanje dostojanstva

Takve priče ne smiju ostati u sivoj zoni relativizacije. Ne možemo dopustiti da se iznova preispituje jesu li djevojke "preosjetljive", "pretjeruju" ili "krivo shvaćaju". Kada se toliko njih javi sa sličnim pričama, jedino ispravno pitanje je – je li moguće da sve one pretjeruju?

Sport je mjesto gdje se gradi samopouzdanje, a ne mjesto gdje se ono uništava. Svaka djevojka zaslužuje osjećati se sigurno i poštovano – i na terenu, i izvan njega.