Svjetski dan prevencije samoubojstava obilježava se 10. rujna svake godine. S obzirom na to da je jako teško ovim povodom napisati kratak, jasan i jednoznačan tekst o tako složenoj i intimnoj pojavi, prenijeli smo najvažnije odrednice sa stranica Zagrebačkog psihološkog društva.

Samoubojstvo je ozbiljan (javnozdravstveni) problem koji nas suočava s gubitkom voljene osobe i ostavlja duboke posljedice, prvenstveno na obiteljskom, a onda i širem društvenom planu.

Danas se obilježava Svjetski dan prevencije samoubojstava, a prevencijske znanosti upućuju nas na to da zastrašivanje u javnim kampanjama i medijima djeluje kontraproduktivno. Dakle, znanost nam ne dopušta da sudjelujemo i podržavamo bombastično i zastrašujuće izlaganje o (osjetljivim) društvenim problemima jer time ne doprinosimo vjerojatnosti da će primatelji poruke i prihvatiti i suosjećati.

S obzirom na to da smo u medijima posljednjih dana, nažalost, imali prilike pročitati nepotkrijepljene i senzacionalističke članke vezane za ovu temu, odlučili smo na današnji dan podijeliti neke spoznaje kojima raspolaže struka.

Ako dijete ili odrasla osoba izjavi da se želi ubiti ili da život više nema smisla, takve izjave uvijek treba ozbiljno shvatiti.

Samoubojstvo je tragičan čin i ne postoji jednostavan razlog i povod za njegov pokušaj ili izvršenje. Povod može biti bilo kakav, nekad naoko i banalan, a razloga je uvijek više i dublje su i intimnije prirode. U najvećem broju slučajeva samoubojstvo je posljedica nemogućnosti uočavanja i rješavanja životnih teškoća popraćeno snažnim osjećajem beznađa.

Različiti su motivi koji ljude dovedu do takve odluke, poput pokušaja bijega od teške stvarnosti, nastojanja da nađu mir i zaborav, teške bolesti i drugih oblika patnje, težnje i nade da će "tamo na drugom svijetu" biti bolje.

Čime god bilo motovirano, ono je izraz patnje čovjeka koji ga je počinio. (Hadžiselimović Dž., Plavšić M., Pregrad J. i Rusijan Ljuština V. (2009) str. 92) 

Stanja poput prvenstveno depresije, a potom tjeskobe ili ovisnosti, posebno kada nisu prepoznati, najčešće se povezuju sa suicidalnim ponašanjem i povećavaju rizik za njegovu pojavu. Riziku za suicidalno ponašanje mogu pridonijeti i vanjski faktori koji na osobu mogu djelovati preplavljujuće te kreirati stanje beznađa i očaja, što u velikoj mjeri otežava nošenje sa situacijom. Dodatnu ranjivost predstavljaju ranija rizična iskustva, posebno u adolescentnoj i ranoj mladenačkoj dobi, poput gubitka važnih odnosa, iskustva obiteljskog nasilja, fizičkog i seksualnog zlostavljanja, izloženosti vršnjačkom nasilju, zbunjenosti u seksualnoj orijentaciji i slično.

Kada govorimo i pišemo o samoubojstvu, važno je naznačiti razliku između pokušaja i počinjenja samoubojstva. Samoubojstvo je relativno rijedak događaj i teško je razlikovati osobu koja povremeno pomišlja o suicidu i one koja će ga i izvršiti. Ipak, u velikom broju slučajeva ljudi koji izvrše suicid na neki su način izrazili svoje namjere i osjećaje prije nego što su se ubile, ako ne riječima, onda svojim ponašanjem..

Postoje neki znakovi, upozorenja i promjene u ponašanju i funkcioniranju osobe koji mogu prethoditi tome činu, iako je važno naglasiti da ovakva ponašanja ne znače nužno da osoba razmišlja o samoubojstvu.

GOVORENJE O SMRTI
bilo kakvo spominjanje umiranja i smrti, rečenice poput "Bilo bi bolje da me nema" ili "Sve bi bilo lakše da nisam tu", govorenje o načinima izvršenja suicida, pisanje pjesama i sastavaka o smrti, samoozljeđivanje, raniji pokušaji suicida

NEDAVNI GUBICI
smrt bliske osobe, razvod ili prekidi bliskih odnosa, separacije, gubitak samopoštovanja i samopouzdanja, gubitak interesa u prijateljstvima, hobijima i aktivnostima u kojima je osoba ranije bila angažirana i zadovoljna

PROMJENE OSOBNOSTI
tuga, povlačenje, razdražljivost, tjeskobnost, izražen umor, neodlučnost, bezvoljnost i apatija, nagla euforija nakon dužeg razdoblja potištenosti, a kod muškaraca i povećana agresivnost

DRAMATIČNE PROMJENE U PONAŠANJU OSOBE
pogotovo poklanjanje ili uništavanje omiljenih stvari, opraštanje od bližnjih uživo ili na društvenim mrežama

PROMJENE HRANIDBENIH NAVIKA
kao i promjene u ritmu spavanja

NISKO SAMOPOŠTOVANJE
osjećaj bezvrijednosti, sram, preplavljujuća krivnja, samoprezir i gađenje prema samom sebi

BEZNAĐE U ODNOSU NA BUDUĆNOST
vjerovanje da stvari nikada neće biti bolje ili da se ništa nikada neće promijeniti, odnosno da oni ne mogu napraviti ništa pa da bude bolje, a kod djece i mladih i unutarnji konflikt između potrebe da slijede sebe i budu onakvi kakvima ih žele vidjeti roditelji ili bliža zajednica

Postoje neki znakovi, upozorenja i promjene u ponašanju i funkcioniranju osobe koji mogu prethoditi iako je važno naglasiti da ovakva ponašanja ne znače nužno da osoba razmišlja o samoubojstvu.

Kada govorimo o prevenciji samoubojstva, važno je znati da je to vrlo složen proces koji zahtijeva znanje i dugoročnu posvećenost, a ne sporadične, simbolične akcije i prigodne objave.

Prevenciju samoubojstava treba raditi u tri segmenta:

1. RAZVIJANJEM EMOCIONALNE INTELIGENCIJE
posebno samosvijesti i samopoštovanja, a onda i suosjećanja i socijalnih vještina kroz formalno i neformalno obrazovanje (vrtiće, škole, udruge, javne medije).

2. JAVIM DESTIGMATIZIRANJEM PSIHIČKIH BOLI I TEGOBA
čime povećavamo sklonost ljudi da budu uz one koji promišljaju samoubojstvo i vjerojatnost da će se ljudi ranije obratiti za pomoć, prije negoli pomisle da je suicid rješenje.

3. RAZVIJANJEM MREŽE KRIZNIH TELEFONA I CENTARA
poboljšanjem pristupa psihološkoj pomoći kroz redovno zdravstveno osiguranje i druge javno zdravstvene ustanove, što podrazumijeva i više stručnjaka psihijatara, psihologa, psihoterapeuta i savjetovatelja.

Ako dijete ili odrasla osoba izjavi da se želi ubiti ili da život više nema smisla, takve izjave uvijek treba ozbiljno shvatiti. To ne znači nužno da osoba već planira pokušaj samoubojstva, već nam govori da je u teškom stanju, da prolazi krizu, da postojeći načini suočavanja nisu više dovoljni za probleme s kojima se suočava sada. Takve nam rečenice sigurno govore da osoba pokraj nas treba bliskost druge osobe, podršku i suosjećanje.

Kada dijete ili odrasla osoba govori o smrti, ozljeđivanju sebe ili samoubojstvu treba nekog tko će ga poslušati, treba iskrenost u kontaktu i podršku u traženju pomoći.

Kada dijete ili odrasla osoba govori o smrti, ozljeđivanju sebe ili samoubojstvu:

TREBA NAS DA JU SLUŠAMO
Ohrabrimo osobu da razgovara s nama ili s nekom drugom osobom od povjerenja. Slušajmo kako se osjeća i pokažimo suosjećanje i svakako se suzdržimo od davanja savjeta ili pokušaja pronalaženja jednostavnih rješenja.

TREBA ISKRENOST U KONTAKTU
Ako nas ponašanje ili riječi te osobe plaše, ako smo zabrinuti i ne znamo što napraviti, recimo to. Vjerojatno ćemo pomoći osobi da se osjeća manje usamljeno u svojoj muci. Vjerovanje da razgovorom o samoubojstvu s osobom koja ga spominje, pogotovo djecom, potičemo na suicid neutemeljeno je. Razgovorom pokazujemo da smo tu i da ljude i njihove namjere shvaćamo ozbiljno i da su nam važni, da nam je stalo.

TREBA PODRŠKU U TRAŽENJU POMOĆI
Često u svojoj beznadnosti nije u stanju potražiti i naći je sama, a profesionalna pomoć nužna je kada se radi o nečemu ozbiljnom kao što je suicid.

Na ovakav dan poručili bismo ljudima kojima je teško da takva mjesta postoje u životu, da to nije sramota i da samoubojstvo nije najbolje rješenje, a svima nama ostalima da je važno biti osjetljiv na ljude iz svoje okoline i biti im blizu kad vidimo da im je teško jer jedan takav razgovor može odvratiti osobu od nakane i potaknuti je i na druga rješenja vlastite muke.

Ako razmišljate o suicidu, molimo vas, javite se na neki od ovih telefonskih brojeva:

U sklopu Klinike za psihijatriju Kliničkog bolničkog centra Zagreb djeluje Centar za krizna stanja i prevenciju suicida, u koji se može doći bez najave i uputnice između 8 i 20 sati ili nazvati telefon 01 2376 470 od 0 do 24 sata.

Psihološki centar TESA 01 4828 888.

Hrabri telefon 116 111

Tekst u cijelosti možete pročitati na stranicama Zagrebačkog psihološkog društva.