Rijetko što povezuje obitelji kao zajedničko jelo. Obitelji su se oduvijek okupljale oko stola. Od svakodnevnog objedovanja pa do posebnih fešti, stol je nekako uvijek bio centralno mjesto povezivanja svih ukućana. A hrana koju smo jeli kao mali i u našoj odrasloj dobi nosila je pozitivne osjećaje.
Moja je majka kuhala svakog dana. Otac nije, kao što to ranije nije bio običaj u većini kućanstava, za razliku od danas kad dosta muških zna skuhati itekako fin obrok.
Svakog jutra prije posla majka bi pripremila barem osnovu za ručak, koji bi dovršila kad bi došla kući. I tako se u našoj kući unatoč brojnim financijskim i inim problemima uvijek jelo kuhano, zdravo i fino.
Kad sam otišla na fakultet u drugi grad, nakon prvih mjesec dana guštanja u pizzi zaželjela sam se njezine juhe. Poslala mi je paket hrane po autobusu vrlo brzo, a kad sam okusila tu poznatu juhu, bila sam istinski sretna. Ljubav zaista ide kroz želudac.
No majka me nije naučila kuhati. Nešto joj jesam pomagala raditi u kuhinji, ali mi je uglavnom rekla da se odem igrati, uz prigodnu "imat ćeš kad u životu kuhati…".
Kuhanje kao poraz feminizma?
A kad je ona umrla, ja sam bila potpuno nesposobna za kuhanje. Neko vrijeme čak sam se i ponosila time što ne kuham, na valu općeg feminizma s Filozofskog, gdje sam studirala i gdje je kuhanje predstavljalo poraz žene. "Ženama nije mjesto u kuhinji!" parole su koje su obilježile moju mladost.
Nekako je većina mojih prijateljica završila s tipovima koji su bili odlični u kuhinji, pa tako i ja. Moj suprug zaista dobro kuha i to voli. Kaže da ga kuhanje opušta. Vjerujem, jer kuhanje muškarcima nije obveza nametnuta tijekom odgoja, to njima dođe više kao hobi koji samostalno razvijaju.
No kad sam rodila, odjednom sam se osjetila nesposobnom majkom jer ne znam kuhati. Znala sam da ne želim biti majka čije dijete odrasta u pekarnicama, mekdonaldsima i uz narudžbe s raznih aplikacija. Jer ni ja nisam tip koji naručuje hranu. Niti pretjerano volim pekarske proizvode.
Ali hrana koju je pripremao moj suprug nije bila ona hrana kakve se sjećam iz djetinjstva. Nije to bila "domaća hrana", više neka luksuzna hrana s tisuću i jednim okusom. On iskušava različita jela, svaka njegova hrana postane remek-djelo na tanjuru. Moj suprug ne radi klasična jela koja dandanas priprema i njegova majka. Jako volimo svake nedjelje otići njegovima na ručak, okus te hrane zaista je poseban jer vidiš da je netko potrošio sate i sate samo da tebi bude lijepo.
Više volim kuhanje otkad imam za koga kuhati
I ja želim biti takva mama, jer je takva bila i moja pokojna mama, znate one žene koje pripreme šest različitih jela da bi rekle: "Nisam baš stigla puno toga pripremiti…" Pa sam počela kuhati.
Kupila sam pretis lonac i vrlo brzo savladala sve domaće juhe. Pa sam prešla na glavna jela, a od prije godinu dana sve više i sve bolje radim i kolače. Sad već imam recepte iz glave i mogu punog toga pripremiti, a da ne pogledam u kuharicu ili na mobitel.
Više volim kuhanje otkad imam za koga kuhati. Prije kad sam morala kuhati samo za sebe ili za supruga (koji glasi za boljeg kuhara od mene), nisam imala baš neku ludu motivaciju. Ali danas imam.
Moja kćerkica jako voli moja jela, posebno juhe, a kad je nekidan k nama došla i njezina prijateljica pa me pohvalila: Teta Barbara, ovo je baš jako fina juha., bila sam tako sretna. Djeca ne lažu, ne dok su tako mala, a nakon što su još počistile tanjur i time mi itekako pokazale da ne muljaju, znala sam da sam postala ona mama kakva sam željela biti. Onda sam s njima radila kolač i ti su mi trenuci bili zaista divni.
One su se tako veselile, prstima hvatale ostatke čokoladne kreme, smijale se dok su jedna drugu mackale po licu… da sam barem te trenutke mogla nekako spremiti u neku bocu i sačuvati zauvijek. Evo, i sad se smješkam dok se toga prisjećam.
Kuhanje je tako bitno za zdravlje. Stvaranje navike da jedemo hranu koju smo sami pripremili ulaganje je u bolju budućnost. Djeca koja ne žive na hamburgerima, pomfritu i hrani iz raznih kutija razvit će bolje navike, koje će prenijeti i u svoju odraslu dob. Bit će manje debeli, a samim time i imati manje zdravstvenih problema.
Kuhanje je jedan od prioriteta u odgoju
Kad je jedan kanadski doktor još 2017. godine napisao: Rado ćete umrijeti za svoju djecu, a zašto ne kuhate za njih?, dobio je toliko dijeljenja svoje objave na Facebooku da je bilo posve očito kako su se mnogi prepoznali u tome.
Naletjela sam na taj članak kad sam rodila nekoliko godina nakon toga i kad sam istraživala utjecaj kuhanja i pripremanja hrane doma na djecu jer sam se osjećala iscrpljeno da bih još u raspored ubacila i kuhanje. Ali sad znam da mi je kuhanje jedan od prioriteta u odgoju.
Današnji roditelji nerijetko rade dulje od svojih roditelja, a žene više nisu samo domaćice već žele biti i poslovne žene.
Teško je kuhati i održavati dom i kad nemaš osmosatno radno vrijeme kod poslodavca, kamoli još kad u raspored pokušavaš utrpati sve. A onda bi još trebala naći vremena za dijete, za igru, za sebe, za muža, za prijatelje… A osim toga, hrana je sve skuplja, posebice ona zdrava, dok fast food relativno jeftino napuni trbuhe. Nisu to puke izlike, to je stvarnost.
I zato valja imati razumijevanja za sve roditelje, a majke posebice (jer na njih društvo gleda s osuđivanjem kad izjave da nisu danas ništa skuhale) ako nemaju uvijek vremena za kuhanje tri zdrava obroka dnevno.
"Nije lako biti savršena majka"
Ipak, ako postoji volja, postoji i način. Barem da se dio toga napravi. Moja se prijateljica diže dva sata prije svih ukućana da bi kuhala kao nekad njezina majka njima (i moja nama). Ja imam luksuz da radim od kuće pa u pauzama od posla kuham, a dodatni mi je luksuz i suprug koji se također uhvati kuhače.
Uz takav luksuz, držimo se nekog nepisanog pravila da na stolu svakog dana mora biti juha i da barem jedno glavno jelo mora biti kuhano i pripremljeno kod kuće. A jednom tjedno možemo negdje pojesti brzinski. Aplikacije za dostavu hrane ne koristimo baš, mislim da sve skupa u posljednje tri godine imam 20 narudžbi, i to u one dane kad smo doma svi bili bolesni, pa nam se jelo bilo što.
Nije lako biti savršena majka. I ne trebate biti. Savršenih ljudi nema, pa tako ni majki.
Dovoljno je da se trudimo biti dobri roditelji, da djeci ponudimo zdrave izbore, da okupljamo obitelj barem jednom dnevno oko stola pa da svi skupa prokomentiramo novosti toga dana. Svi smo nekako prezaposleni i na sto strana, zato je obiteljski ručak posebno bitan da bude zajednički – obiteljski.