Snovi se ne ispunjavaju svaki dan, a kada se to i dogodi osjetimo ispunjenje s kojim se ništa ne može mjeriti. Takav je san doživjela Sanda prisustvujući koncertu Brucea Springsteena u Dublinu. To je tek samo dio priče, a o ostalim trenucima za pamćenje pročitajte u nastavku

'Dobra večer, Dubline! Ajme koliko vas ima.'
Ovo je bila jedna od onih večeri koju kad prepričavaš, kažeš: 'Morao si biti tamo.'
Znate onu 'Besplatne stvari su najbolje'? E pa ja sam dobila nebesplatnu stvar besplatno. I znate što. To je još bolje.

Uopće ne znam otkud da počnem i kako da vam dočaram ovu večer. Kako sad iz svog sobička opisati što se događalo na toj pozornici prije tjedan dana, a što tek u meni?

Da li krenem od kraja kad su se rijeke ljudi slijevale po ulicama koračajući kući? Kad smo već svi na jedvite jade izašli iz Croke Parka i izmigoljili se iz malih uličica na glavne i kad sam se okrenula i pogledala prizor iza, one horde ljudi? Nisam mogla vjerovati svojim očima. Pa koliko tu ljudi ima? Prolazili smo kraj nastrašnijih ulica i kvartova Dublina usred noći. Bez straha. Nitko nam nije mogao ništa. Osjetilo se jedinstvo. A sve nas je povezao on. Bruce Springsteen.

Evo palim na youtubeu 'Waitin' on a sunny day' ne bi li dobila inspiraciju i bar vam malo približila osjećaj koji se ne može kupiti. Ja sam dočekala svoj sunčan dan. I izgorila sam koliko je sunca bilo tu večer.

Kada sam prije par mjeseci saznala da Bruce svira u Dublinu, nisam znala gdje ću se nalaziti u to vrijeme jer sam imala stotinu planova o putovanjima i nisam odmah kupila kartu. I to nikako nisam prežalila. Tješila sam se kako će mi u sjećanju ostati ona predivna večer u Melbourneu kad sam prvi put otišla na njegov koncert, sama.

Kako smo cijeli dan bili u Brayu na jednodnevnom izletu, moj prijatelj i ja odlučili smo nakon Braya ipak navratiti do Croke parka, biti mazohistični i slušati Bruca ispred. On, Indijac, nije ni znao tko je on. Ja, Hrvatica, izgarala sam od želje da ga čujem uživo. Sve te male uličice koje su vodile do stadiona bile su zatvorene i Garda ih je čuvala. Ja sam se ležerno ušetala u jednu, a za mnom i moj prijatelj koji je držao kartu od vlaka u ruci. Nisu nas ništa pitali. Prva faza - uspješno obavljena.

Sjećam se da me prijatelj cijelo to vrijeme pogledavao. Vidio je na mom licu oduševljenje što ga čujem. Velikog bossa. Čujem ga kako pjeva. Dolazimo do stadiona i tamo su čuvari. Motamo se okolo i ne znamo kako da im priđemo. Izgledamo kao da planiramo pljačku. Nema šanse da nas puste niti u dvorište Croke parka. Ali kako nemamo što izgubiti, a sve dobiti, odlučimo ih priupitati. I tako ja odšećem do čuvara i pitam ih da li je ikako moguće da nas puste samo u dvorište. Odgovor je bio negativan. Bez karata ne smijemo nigdje. Ne znam da li ga je ponukalo moje snuždeno lice, ali jedan stariji čuvar je počeo kopati po džepovima. Izvadio je jednu isprintanu kartu i jednu 'normalnu', pružio nam je i rekao: 'Evo, netko mi je dao ove karte, ne znam da li valjaju, ali probajte ući s njima. Nažalost nisu zajedno. Ali pitajte unutra ako vas mogu staviti skupa.'

Nisam mogla vjerovati. Taj dobri čovjek nam je odlučio pomoći. Zahvalila sam mu se stotinu puta.
I krenemo mi unutra, opet redovi stražara pri ulazu. Opet izgledamo kao da smo nešto ukrali. Pružamo im karte, prislanjamo ih uz skener, ali ih ne očitava. Tuga. Veli nama čuvar: 'Odite tamo na drugi ulaz.' Zbunjeni lunjamo do informacija i oni nam pokažu smjer i krenemo prema tamo. U kabini je sjedio jedan postariji čovjek. Prislonim kartu uz skener i otvore se metalna vratašca. Otvore se! Prođem! PROĐEM! Ušla sam! A iza mene je ušao i moj prijatelj.

Nakon očigledne nevjerice koju smo pokušali prikriti i biti cool, krećemo se uz stepenice uznevjereni. Uspjeli smo. Ali sad je vrijeme da svaki krene na svoj ulaz. Pozdravljamo se i ja grabim stepenicama prema gore.

Srce mi počinje luđački lupati! Navala adrenalina ravna je skakanju iz padrobrana, što vjerojatno nikad neću probati, jer se bojim visine. Uspnem se do kraja stepenica i odjednom se nađem na vrhu stadiona. Pogledam ispred sebe i vidim 79 999 ljudi. I vidim njega. I tad suze krenu. Da li je ovo moguće? Ja, osamdesettisućita, sam tu.

'Ti si veći fan od mene, ti to zaslužuješ'

Kako to uvijek biva, moj dragi prijatelj mobitel me nedugo nakon toga ostavlja na cjedilu u najvažnijoj noći. Vadim svoj Canon poskriveći iz ruksaka i molim boga da mi ga ne oduzmu jer na karti piše da ja zabranjeno fotografiranje i snimanje. A ja vadim fotić od 1 kile.


Ovako to izgleda kad dođeš sam na koncert i još si padobranac. Ushićen si, a nemaš s kim to podijeliti. Ali to je Bruce, pa te baš briga. Ne znaš gdje bi sjeo, jer si unutra s kartom koja nije tvoja. Ili možda jest. Dio na kojem sam ja bila je sjedeći. Usnimim jedno slobodno mjesto i sjednem. Pa se dignem, pa prošećem, pa se opet vratim, pa sjednem, pa se onda opet malo dignem i ostanem stajati u ritmu, jer ipak je to koncert, ponese te atmosfera, šta ćeš. Onda mi neki lik pokvari trenutak sa zamolbom da sjednem, jer ne vidi od mene. Iako većina ljudi stoji. Sjednem. Pa se opet dignem. Pa vidim kako neki ljudi daju čuvarima da ih slikaju. Pa odem i ja zamolim sliku. I ispadnem kao gabor.

Poslije se odšećem malo dalje i usnimim dva slobodna mjesta i sjednem na jedno da bi mi se neka baba okrenula i rekla: 'E ovdje ti netko sjedi.' Ma aj bok.

Pa nađem neko mjesto na stepenicama, pa me čuvarica svako malo dolazi opominjati da se maknem s prolaza jer stepenice moraju biti prazne. Ne znam kako joj se da. Penjem se na sami vrh i napokon me dočeka neko veselo lice. Upoznajem dečka iz Irske s ekipom. Nakon kratke ćakule gdje on mene nije čuo pola toga, a ni ja njega, pruža mi knjižicu o Brucu koju je upravo kupio, uz riječi: 'Ti si veći fan od mene, ti to zaslužuješ'. Jer ja to zaslužujem.



Nemam mira, pa samo skakućem od jednog dijela tog ulaza na drugi gdje je bolji pogled. U jednom trenu stojim na #nemožeboljemmjestu i krene on s 'Born to run'.

Prepoznam se naravno, sve su ruke u zraku. Cijela dvorana gori. Osjećam se da lebdim. Canon nema funkciju snimanja, a mobitel mi spava već jedno sat vremena. Zašto? E pa zato jer se oni najbolji trenuci zabilježe u srcu. Nisu na fotografijama. Sva ucrvljena od spoznaje da ne mogu snimiti jedan od najjačih dijelova koncerta, okrećem se i gledam tko snima, s planom da ću im uvaliti svoju mail adresu da mi pošalju. Trčim do tog Irca i pitam jel snimio, veli on nešto je. Ali znam da nije onako kako bi ja. Pa opet trčim natrag da bi na kraju upoznala 2 lude Irkinje od kojih mi je jedna poslala #nemožegori video na whatsapp, a druga ponudila posao.



Eto, tako je otprilike izgledao moj koncert. Smušen, ali predivan! Gledala sam kako se dan pretvara u suton, a suton u noć i pomislila sam: 'Hvala ti! Tko god da si gore, hvala ti.'

Za to vrijeme moj prijatelj Indijac prolazio je bolje nego ja. Osim što mu je čuvar ponudio kupon za pivu, upoznao je i neke dečke koji su ga častili.

A Bruce je svirao i pjevao i uveseljavao desetke tisuća ljudi. Preko 3.5 sata. Bez pauze. Po svom starom običaju doveo je na binu jednu ženu iz publike i otplesao s njom. Pa zatim još par ljudi. A najsimpatičnije je bilo kad je podigao jednu curicu od jedno 12-tak godina i dao joj da pjeva 'Waitin' on a sunny day' i nakon toga, mala je izvadila mobitel iz džepa i zamolila ga za selfie. Ja da sam bila na njenom mjestu, prvo ne bi imala s čim uslikati taj selfie, a drugo, vjerojatno bi me polijevali vodom, jer ne bih bila pri svijesti.

Kad smo izlazili iz Croke Parka ugledam čuvara koji nam je dao karte, proguram se do njega, potapšam ga po ramenu, pružim mu ruku, stisnem je jako i kažem: 'Uspjeli smo! Puno vam hvala još jednom!' A on veli: 'Ma nema na čemu! Baš mi je drago. Odakle si?' Ja kažem iz Hrvatske. Veli on meni: 'A znam, bio sam tamo, Sarajevo, Kosovo.' (he he). 'Čuvaj se mala'. Rekla sam mu kako bi ga sad najrađe uslikala da ga imam za uspomenu, jer ne zna koliko mi to znači, ali da mi je baterija otišla u nebeske poljane. Evo dođe mi sad da ja odem, i to do rijeke Liffey i bacim mobitel unutra da ga više nikad ne vidim.

Hvala, hvala najljepša čika čuvaru, hvala ti što si mi omogućio da još jednom vidim Bossa. I da budem ono osamdesettisućito srce puno sreće.

Ostale Sandine avanture iz Irske i Australije pročitajte na blogu Gate 32.