Sebe opisuje kao dijete otoka koje glazba nosi kroz dan, diplomirana je enologinja, majka dvoje djece i supruga pomorca, a prije nekoliko godina svome je zanimljivom životnom putu dodala i aktivno političko djelovanje. Danas se može pohvaliti da je prva žena u povijesti na čelu grada Korčule, a to je tek početak. Ona je Nika Silić Maroević.

Kada se prisjeća svoga djetinjstva u malom korčulanskom mjestu, na pamet joj padaju slike čišćenja plaže i velike želje da svijet učini boljim mjestom.

Već sam kao dijete bila aktivist, a tako sam nastavila i u ostatku svoga života i u svom političkom djelovanju. Kad nešto vidim, želim to popraviti ako nije dobro. I zato sam jako zahvalna što sam dobila priliku raditi na razvitku sredine u kojoj živim na dobrobit svih. Imam tri sestre i izvrsne roditelje koji mi pružaju veliku podršku što me čini jako sretnom. Obitelj koju sam stvorila sa svojim suprugom motivacija mi je za sve u životu, da se stalno borim za bolji život zajednice u kojoj želim ostaviti trag poboljšanja, kaže nam novoizabrana gradonačelnica.

S 15 godina sama otišla u Zagreb na školovanje

Kao najmlađa od četiri sestre, vrlo je rano odlučila istražiti i svijet izvan Korčule pa se već kao srednjoškolka otisnula k njima u Zagreb. Sa svog otoka otišla je u zagrebačku gimnaziju, i to u vrijeme dok mnogi još ne mogu ni zamisliti da odu od roditelja. Ipak, Nika je i više nego hrabro krenula u novu pustolovinu.

Jako sam željela otići u Zagreb, tamo su mi u to vrijeme sve tri sestre bile na fakultetu i jedva sam čekala otići k njima. Živjeli smo u podstanarstvu, ponekad u studentskim domovima, bile su tu svakakve kombinacije. Gotovo da nema kvarta u Zagrebu u kojem nisam živjela. Premda su mi roditelji i prijatelji jako nedostajali, nikad nisam požalila svoju odluku. I uvijek sam znala da ću se nakon školovanja vratiti. Trebalo mi je to da odem, da raširim krila, da bih se vratila još zaljubljenija u otok, kaže nam.

Iako se i danas sjeća kako je u gimnaziji u Križanićevoj bila, kako kaže, pravi endem zbog svog porijekla, na to razdoblje nosi samo najljepše uspomene.

Dolazim iz mjesta u kojem su žene, čiji su muževi i očevi uglavnom pomorci, ipak bile stupovi obitelji i društva.

Zvali su me Korčulanka. Najčešće se sjetim beskrajnih kava u Čvenku, ludih izlazaka i kako bi mi prijatelji iz razreda uvijek za rođendan nosili tortu. Na fakultetu je bilo studenata iz svih dijelova Hrvatske pa je bila drugačija atmosfera; tamo više nisam bila takav endem, kaže nam kroz smijeh.

Studentske je dane provela u klupama Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Upisala je studij Vinarstva, voćarstva i vinogradarstva.

Uvijek sam se zanimala za poljoprivredu, a na Agronomskom najbolje postane na trećoj godini kad ima dosta terenskog rada. Tada sam shvatila da sam dobro odabrala, jer u poljoprivredi nikad nije monotono i možeš kreirati proizvod od ideje do prodaje, što mi se oduvijek sviđalo.

Svoje stečeno znanje uspješno je pokazala nakon studija radeći prvo u nekoliko manjih vinarija, a potom kao glavna enologinja u modernoj, pelješkoj vinariji Korta Katarina.

Znala je sve tajne plavca, pošipa i rosea, a vinarija u kojoj je radila osvajala je prestižne nagrade. Već je tu pokazala koliko voli mijenjati stvari nabolje, a kada se prije deset godina pridružila Gradskom vijeću Grada Korčule, to se samo potvrdilo.

To je oduvijek bilo u meni, ta potreba da sudjelujem, mijenjam ono što ne valja. Do toga nije došlo odjednom, takav se jednostavno rodiš. Posljednjih deset godina bila sam vijećnica u spomenutom Vijeću, a sada je došao trenutak kada sam osjetila da želim preuzeti veću društvenu odgovornost za vođenje Grada, ističe.

"Moja pobjeda pobjeda je svih korčulanskih žena, pa i šire“

Kandidirala se na proteklim lokalnim izborima, a na to ju je potaknuo jedan poseban trenutak.

U jednom trenutku koji je za mene jako osoban, prelomilo se. Jedan prijatelj kojega jako cijeni, rekao mi je, kao u šali: 'Ti možeš pobijediti', kaže.

Potreba da mijenja svijet oko sebe koja je oduvijek bila u njoj bila je dovoljan poticaj da se otisne na novo putovanje i osvoji simpatije svojih sugrađana, a svoju pobjedu smatra ne samo svojom nego i pobjedom svih žena.

Roditelji su školovali nas četiri sestre uz velike žrtve, ali vječito nasmijani. Zato znam da svaka od nas žena može ustrajati i može promijeniti svijet.

Da, to smatram i njihovom pobjedom jer kao društvo još nismo dosegnuli rodnu ravnopravnost i trebamo raditi na tome. Dolazim iz mjesta u kojem su žene, čiji su muževi i očevi uglavnom pomorci, ipak bile stupovi obitelji i društva. Mislim da su moje poruke doprle do srca ljudi. To su bile iskrene poruke, i to se osjetilo. Pokazala sam da znam koji su problemi naših sugrađana i da imam želju i znanje kako ih početi rješavati, iskrena je.

U svemu tome najveća su joj podrška bili obitelj i prijatelj koji su od početka čitavoj priči pristupili s osmijehomi veseljem, a na dan pobjede nisu krili svoju sreću.

Suprug je na brodu pa je navijao iz Nigerije, djeca su sve vrijeme bila uz mene. Moja kći je to jako hrabro izdržala, a kad sam pobijedila, rekla mi je kako ćemo sutra razgovarati o projektima za djecu. Dvije sestre su slavile u Zagrebu, a sestra koja živi ovdje sa suprugom je bila glavna na tulumu. Kako su pristizali rezultati, kunjad je pjevao: 'Živjela Čara, Živjelo Žrnovo.'

Suprugovi roditelji također su mi bili velika potpora i pomoć, a ne treba ni govoriti koliko mi se roditelji raduju i ponose. A moje prijateljice, to je posebna priča. Kad sam im rekla za kandidaturu, odmah su pitale moraju li one skupljati potpise, prisjeća se gradonačelnica ne krijući osmijeh.

I dok novu ulogu u nekoj mjeri planira povezati i sa svojom strukom, svjesna je toga koliko ljudi zazire od politike. Ipak, mišljenja je da svatko, počevši od svog kraja, može stvarati promjene.

Ljudi zaziru od politike jer ih se uvjerilo da su bespomoćni, da o njihovoj sudbini ne odlučuju oni sami i jer imaju loša iskustva. Mi koji se politikom bavimo moramo osobnim primjerom biti svjetlo u tom mraku. Kako se svjetla polako budu palila, naposljetku će se mrak posve raspršiti. Potječem iz radničke obitelji u kojoj su majka i otac stalno isticali važnost obrazovanja i rada. Školovali su nas četiri sestre uz velike žrtve, ali vječito nasmijani. Zato znam da svaka od nas žena može ustrajati i može promijeniti svijet, zaključuje Nika Silić Maroević.