Jednom narušeni odnos između dvoje ljudi je teško spasiti, no vrijedi li opraštati nevjeru koju je on počinio sa ženinom najboljom prijateljicom ukoliko u vezi još uvijek postoji ljubav i hoće li istu grešku ponoviti zna Nikolina Pišek

Draga Nikolina,
U vezi sam deset godina, prešla sam tridesetu i nedavno sam saznala da me dečko već pet godina vara. Pitam se zar smo mi žene krive kada se ovakvo nešto dogodi? Zašto nije bio zadovoljan sa mnom? Gdje sam ja pogriješila? Što ona ima što ja nemam? Toliko pitanja, a najveće pitanje je, zar bi mu trebala oprostiti?

Ako misliš da je ljubav dovoljno jaka, zar se treba boriti za svog muškarca, ili jednostavno odustati i pokušati ispočetka? Ako te jednom prevari, zar neće to ponoviti? Mogu li se ljudi promijeniti? Ja sam spremna za novi početak, ali se bojim da se ne ponovi...

Jedna moja draga prijateljica (nekako uvijek ispada da inspiraciju crpim u svojim Prijama, ali što mogu kad smo toliko bremenite problemima), ima traumu i pitanje identično tvojem, samo što je ona svoj problem riješila, na svoju štetu i štetu svih nas njoj bliskih.

Svi mi iznova proživljavamo njezine traume i nesigurnosti i suočavamo se s njezinim demonima proizašlim iz, tada se činilo, zrele odluke da spasi svoju narušenu vezu. Narušenu? Taj opis je čisti eufemizam za ono što se odigralo pred njezinim očima. Zamisli da stigneš kući i zatekneš svojeg ljubljenog u klinču s prijateljicom. Životnom.

Onom koja zna sve tvoje strahove, nadanja, koja zna sve o tvojoj vezi, koja ti je nebrojeno puta do sada koristila kao oslonac kada bi te tvoj muškarac bezobzirno razočarao. Moja draga Prija odlučila je oprostiti. Njemu, prijateljici ne. Najbolju drugu žrtvovala je, jer netko je žrtvovan morao biti, a njemu je dala drugu šansu.

Skeptično sam mrštila obrve slušajući njezinu odluku, i trudeći se biti donekle podrškom drugarici u nevolji koja pokušava iz ruševina uskrsnuti svoju vezu poput Feniksa. Moj stav bio je rezolutan. Ja - ne opraštam! Ne zbog mojeg povrijeđenog ega, i ne zbog toga što mislim da sam toliko bogom dana da niti jednog mog partnera ne bi trebao privući nitko osim mene same... Ne!

I ja sam samo grješna jedinka polu uspješno stvorena da bih kopirala sliku božju, ali se negdje u procesu utjelovljenja dogodila sistemska greška, i otad živim s teretom saznanja da sam poročna.

Zamisli da stigneš kući i zatekneš svojeg ljubljenog u klinču s prijateljicom. Životnom.

Kao i svi mi koji smo nastali od Adamovog rebra. Ali nekako mislim, svima nam je usađena neka zdravorazumska ljestvica vrijednosti i sposobnost rangiranja prioriteta i stupnjevanja važnosti u životu, pa znaš koliko ćeš i koga na koji način povrijediti. Bila sam prevarena, jesam. I što je najgore, prevaru i nije tako teško detektirati. No, ja sam nekako naivno uzela sebe kao polazišnu točku i ravnala se prema svojem modusu operandi.

Jer, kad sam u vezi, autistična sam prema drugim muškarcima. Oni za mene ne postoje. Da, mogu primijetiti da su zgodni, šarmantni, seksualno privlačni ili što već, no jako sam duboko svjesna koliko je moj odnos s voljenim istovremeno neprocjenjivo vrijedan i krhak poput antiknog kineskog porculana, i koliko mu malo treba da se razbije u segmente koje nitko više neće moći sastaviti.

Gledala sam uplakane oči svoje drage Prije, upijala njezinu bol, i shvatila da je za nju prebolno izgubiti dvije osobe koje su činile dobar dio njezinog života. Čak sam i ja, sa svojim tvrdim i nimalo liberalnim nazorima po tom pitanju uspjela shvatiti dubinu emotivnog ponora u koji je upala i da očajnički traži slamku za koju bi se mogla uhvatiti.

To je bilo tada...

Danas, nekoliko godina kasnije...
I dalje su zajedno. Ona je više s njim negoli on s njom. On je lukavo poput štenca kojem se sve dopušta shvatio rastezljivost granica koje su mu nametnute, i uživa u toj fleksibilnosti bez imalo grižnje savjesti.

Ona, i dan danas, nekoliko godina poslije kataklizmičkog prizora koji nikada nije izbrisan iz njezine podsvijesti, sumnja... Živi u strahu. I svjesno ostaje u neznanju odbijajući svaku mogućnost provjere. Jer zna - saznanje bi moglo porušiti njezin eteričan čardak niti na nebu niti na zemlji. Živi sa svojim napadima panike, periodima nesanice, povremenim posjetima psihologu, i naravno, konstantnim servisom nas nekolicine najbližih drugarica koje šutke, po petstoti puta, disciplinirano saslušavamo i analiziramo nešto što je već odavno secirano na veličinu nukleusa.

Ja mislim da si je ona oduzela pravo na sreću.
Ona misli da je njezina jedina sreća uz njega, kakav god on bio.
Psiholog misli da ona ne voli dovoljno samu sebe, i da će joj tablete pomoći barem da se naspava.

Ti, draga moja? Mrzim uzrečicu da je svatko krojač svoje sreće, ali je to, na kraju svega, surova istina... Pročitaj, povuci paralele, razmisli, i pokušaj voljeti samu sebe.
Sretno.

Pitajte Nikolinu!
Želite li znati kako bi Nikolina stala na kraj vašim problemima ili u koliko visokim potpeticama ćete zaista biti seksi, odvažite se i postavite pitanje na zadovoljna@novatv.hr.

Sve Nikolinine kolumne pročitajte ovdje!