Autorica zbirki priča Nema se što učiniti i Gušterov rep te romana Eksperiment Irene Tot i Soba za djevojčice svojim se bivšim učenicima – ali i svima onima koji to nikada neće biti – obratila pismom koje je snažno, iskreno i duboko.

Riječi koje je napisala nadilaze školske klupe i postaju poruka svakoj mladoj osobi na početku puta, ali i roditeljima koji ih prate.

Njezinu objavu prenosimo u cijelosti.

Danas sam zauvijek prestala biti profesorica Korana. Neću se tu sad predavati tužaljkama, svi koji me iole poznaju znaju koliko sam svoj posao strastveno i srčano radila i koliko mi je sada, logično, teško. Neću ni o sustavu ni o novom poslu. Bit će vremena, a meni je sad još vrijeme za žalovanje. Ostavljam zato ovdje jedno pismo da pluta u bespuću neta. Kao kad predaješ 20 godina pa se povremeno javi neki bivši učenik i kaže: meni je značilo. Tako se nadam, i ovo pismo će naći neko oko i uho. I značit će, nekome.

Pismo mojim bivšim učenicima i onima koji to nikada neće biti

Dragi moji, još nisam rekla pa evo: oprostite mi što odlazim. Ne odlazim od vas, odlazim jer sam dovoljno odgovorna da ovaj, najljepši i najteži posao, ne odrađujem.

Ostavljam vam nekoliko svojih novogodišnjih želja. Nemojte se umoriti čitajući. Domaće zadaće dajem rijetko, to znate, ali one koje dam, traže vrednovanje. Neka ovo bude višegodišnja zadaća. Ocijenit ćete se sami jednom, nadam se ne predaleko u budućnosti. To samo kukavice čine: gledaju u sebe kad je već kasno.

Znam da je obrazovni sustav pun rupa, puno je nepotrebnih činjenica i zadataka koji ne razvijaju vaš um, dušu ni duh. Ali molim vas odmah na početku ovog pisma: poštujte svoje nastavnike. Oni imaju živote koje ne vidite. Neki su lošiji ljudi, neki bolji. Od lošijih naučite kakvi ne biste željeli postati. Pitajte se zašto. Od boljih naučite kako se postaje bolji. Vjerujte svojim instinktima. Tražite nastavnike koji su omiljeni među vama. Pitajte se zašto. Tražite baš od njih da vam daju još više – to su ljudi koji vole svoj posao i iskreno mare za vas.

Vjerujte im i pustite da vas vode.

Puno predmeta vas ne zanima. Vaš je zadatak pronaći što vas zanima. Ne odustajte dok to ne nađete. Kad vam nešto probudi strast, veselite se. Pitajte što ne razumijete. Dvaput. Triput. Sve propitkujte. Niste tu da budete mirna spužva. Komentirajte. Dižite ruku. Tražite da vam se ponovi. Pomozite onome tko treba pomoć. Ne inzistirajte na zadnjim klupama, ne budite površni. Sjednite naprijed i pokažite da vam je stalo gdje ste. To je vaše vrijeme, vaš život. Tako činite uvijek. Ne lažite. Recite da ne znate i da nešto niste stigli napraviti. Ocjena se brže ispravlja i zaboravlja nego čovjek. Dobijte jedinicu ako niste stigli shvatiti i ponovite ispit. Stanite iza svojih uspjeha kao i neuspjeha. Nemojte da vam to roditelji čine, to je sramota i za vas i za njih. Tražite pomoć od umjetne inteligencije, ali sumnjajte u nju. Ona nema dušu, zaboga, koliko vam to puta moram reći. Učite, ali ne toliko da vam škola ukrade sve slobodno vrijeme. Budite odgovorni, ali ne zamarajte se jednim trenutkom u životu previše. Ako znate kamo idete, doći ćete. Ako ne znate, uporno se bavite time da saznate.

Vjerujte da možete. Vjerujte da ste vrijedni jer jeste. Kunem se.

Budite kreativni. Što god vas zanimalo, kakva god osoba bili, molim vas na najjače: stvarajte. Svatko od vas ima neki talent. Morate ga naći, to je sve. Pišite. Plešite. Glumite. Crtajte. Smišljajte scenarije. Videoigre. Svirajte. Radite nešto rukama. Kuhajte. Dizajnirajte svoju odjeću. Preuredite sobu. Tražite ono gdje ćete biti zadovoljni. Kad nađete, radujte se. Veselite se glasno i bez srama.

Putujte. Ne zamarajte se odmah podjelama u društvu i nepravdama koje zapravo ne razumijete. Uštedite nešto pa recite mami i tati: moram ići. I onda putujte. Putujte po ovoj zemlji koja je toliko lijepa i bogata da je morate upoznati. To je vaša prva odgovornost. Vozite se busom. Šetajte. Dignite pogled. Planinarite. Šutite. Vozite bicikl po otocima. Popnite se na planine. Pričajte s ljudima. Pričajte puno sa starijim ljudima. Sjednite ako vas pozovu.

Slušajte dijalekte. Vozite se po rijekama. Posjetite više sela nego muzeja. Prebrojite im sve napuštene kuće. Odite u Vukovar. Plačite. Odite u Jasenovac. Plačite. Odite u Liku, naberite šljiva. Odite u Slavoniju, najedite se svega što su ljudi napravili vlastitim trudom. Pitajte kako. Istražite more, plovite. Probudite se rano i tražite ribare. Prebrojite koliko ih ima. Kampirajte. Odite u Zagorje, Istru. Berite grožđe. Volontirajte. To je terenska nastava koja vam treba. To je prvi korak do ideje o domoljublju. A onda, kad prođete barem osminu ovoga i kad napunite osamnaest, dajte svoj glas.

Znam da čekate da kažem: čitajte. Dovoljno sam puta to rekla. Reći ću: nađite što volite čitati. Trenirajte svoj mozak da se koncentrira, ne dajte suvremenim tehnologijama da vas osvoje cijele. Uvijek u nečemu ostanite malo retro. Svijet nije više u pelenama, a ako i jest, to su pelene za inkontinenciju.

Vrijeme je za onu posljednju, osobnu lekciju (uvijek ih najviše volite). Ako budete negdje gdje osjetite da vas se guši, da se vaši talenti guraju pod tepih umjesto da dobiju krila, ako osjetite da niste važni, da vas neko mjesto dugo i uporno puni tugom – potražite vrata. Možda ćete trebati vrijeme za žalovanje, možda ćete se pitati treba li uvijek ići težim putem. Ali stojim pri ovome savjetu: ne predajte se rezignaciji (potražite riječ u rječniku!). To nikada nije „samo posao“. Vaše su valute vrijeme, energija i novac. Ne dajte prve dvije u iluziji o posljednjem.

I za kraj, jedna božićna misao. Pročitajte je dvaput. Vjerujte u ljubav i dobro više nego što vjerujete u sebe same. Stalno i u svemu se propitkujte je li to što želite i činite i govorite nešto što će donijeti ljubav i dobro, ili ne. Imate savjest, ona vam govori – samo trebate stati da poslušate. Nagnite se na stranu dobra svjesno i odlučno, a ponajviše neka to bude onda kad se to čini težim izborom.

Volim vas. Sretne vam nove godine.