Da boluje od karcinoma, javno je otkrila u svibnju 2024. godine. I tada je ostala vjerna sebi – o dijagnozi, strahu, liječenju i mogućnosti smrti govorila je bez patetike, nerijetko uz crni humor, kojim je desetljećima secirala vlastiti život i društvo oko sebe. Govorila je o operaciji, terapijama i životu onkoloških pacijenata, ali i o ljudima koje je upoznala tijekom liječenja, posebno liječnicima i medicinskim sestrama.
Ne žalite me. Smrt ili blizina smrti je poseban doživljaj. Opušta. Govori ti što je bitno i poručuje da je život lijep, napisala je, između ostalog, 2024.
Još u ožujku 2026. javnosti je prenijela iskustvo novog liječenja nakon što su joj se pojavile ozbiljne komplikacije povezane s terapijom. Nakon dvije godine borbe s karcinomom govorila je koliko ju je bolest iscrpila, ali i koliko joj je pomoć riječkih liječnika omogućila da ponovno dobije na kvaliteti života.
Tko je bila Vedrana Rudan?
Vedrana Rudan rođena je 29. listopada 1949. godine u Opatiji, a odrasla je u Mošćeničkoj Dragi. Diplomirala je hrvatski i njemački jezik na Pedagoškoj akademiji u Rijeci.
Prije nego što je postala jedna od najčitanijih spisateljica u regiji, godinama je radila u medijima. Njezina profesionalna biografija bila je sve samo ne mirna. Sama je na svojoj službenoj stranici svoju medijsku karijeru sažela u karakterističnom tonu tvrdnjom da je svaki put dobila otkaz.
Široj javnosti postala je osobito poznata po svojim kolumnama, među ostalim i onima koje je pisala za Feral Tribune i Nacional, a s vremenom je svoj prepoznatljivi glas prenijela i na blog.
No upravo će joj književnost donijeti publiku daleko izvan Hrvatske.
"Uho, grlo, nož" pretvorilo ju je u književnu senzaciju
Prvi roman "Uho, grlo, nož" donio joj je veliku pozornost čitatelja početkom 2000-ih. Već je u njemu bilo jasno ono što će postati zaštitni znak Vedrane Rudan – sirov, brz i beskompromisan jezik, crni humor te pogled na obitelj, brak, seks, rat, politiku i položaj žene bez potrebe da čitatelju bude ugodno.
Uslijedile su brojne knjige, među kojima su "Ljubav na posljednji pogled", "Crnci u Firenci", "Dabogda te majka rodila", "Kosturi okruga Madison", "Zašto psujem", "Ples oko Sunca", "Puding od vanilije", "Doživotna robija" i "Umrijeti bez stresa".
Prema podacima na njezinoj službenoj stranici, objavila je 17 knjiga, a njezina su djela prevođena na engleski, mađarski, slovenski, poljski, francuski, talijanski, ruski i makedonski jezik. Prema njezinim djelima postavljane su i kazališne predstave u Hrvatskoj i Srbiji, ali i Varšavi, Londonu, Santa Monici i Budimpešti.
Posebno mjesto u njezinu opusu zauzima autobiografija "Ples oko Sunca" iz 2019. godine. U njoj je, bez mnogo uljepšavanja, pisala o djetinjstvu, obitelji, djeci i unucima te putu koji je prošla do statusa jedne od najčitanijih autorica u regiji.
Pisala je prvenstveno ženama
Iza psovki, provokacija i rečenica koje su često izazivale burne reakcije, u velikom dijelu njezina stvaralaštva nalazile su se teme koje su se ticale upravo žena.
Pisala je o braku, majčinstvu, nasilju, seksu, starenju, ekonomskoj ovisnosti, obiteljskim odnosima i društvenim očekivanjima koja se stavljaju pred žene. Njezine junakinje rijetko su bile idealizirane. Bile su ljute, umorne, nesretne, zaljubljene, povrijeđene, sebične, požrtvovne i kontradiktorne – često sve istodobno.
Sama je jednom prilikom vrlo jednostavno objasnila kome se obraća: knjige piše za žene, dok ju je, govorila je, znalo iznenaditi kada bi joj muškarci rekli da ih čitaju.
U svojim javnim istupima i tekstovima godinama je propitivala položaj žena i neravnopravnost spolova, ali njezin pristup gotovo nikada nije bio akademski ili odmjeren. Rudan je birala provokaciju, pretjerivanje, humor i psovku.
Bez dlake na jeziku čak i kada je pisala o vlastitoj smrti
Vedrana Rudan nije bila autorica oko koje je postojao konsenzus. Njezini tekstovi izazivali su smijeh i bijes, odobravanje i osudu. Ulazila je u političke polemike, kritizirala društvo, vlast, Crkvu, nacionalizam, patrijarhat, medije, bogate i moćne, ali i obične ljude i njihove svakodnevne slabosti.
Upravo joj je ta radikalna otvorenost donijela veliku i vjernu publiku.
Kada joj je dijagnosticiran rak, nije promijenila način na koji govori. Bolest nije pretvarala u inspirativnu priču niti je pokušavala prikriti vlastiti strah. Pisala je o smrti, nemoći, bolnicama i liječenju jednako izravno kao što je desetljećima pisala o ljubavi, politici, obitelji i seksu.
Čak i u posljednjim mjesecima života nastavljala je objavljivati tekstove. Krajem srpnja 2026., samo nekoliko tjedana prije smrti, pisala je o medicinskim sestrama koje su se brinule o njoj i drugim onkološkim pacijentima te upozoravala na težinu njihova rada i uvjete u kojima rade.
Vedrana Rudan iza sebe ostavlja 17 knjiga, kazališne adaptacije svojih djela, stotine kolumni i tekstova te glas koji je bilo gotovo nemoguće zamijeniti s bilo čijim drugim.